Review
Deseti studijski album Hip-Hop Soul kraljice Mary J. Blige najavljen je kao nastavak na njen drugi album, R&B klasik My Life. Slušanjem ovog albuma ne znajući to, nikad vam ne bi balo na pamet. Sjetite se samo My Lifea, onog klasičnog zvuka i činjenice da na albumu nije bilo gostiju. Ovdje vidite najviše gostiju što ih je Mary ikad imala na albumu, a klasičnog zvuka ni za lijek. Tu je i još čimbenika, ali ova dva su najupadljivija.
Zadnjih nekoliko godina, Mary je razvila tradiciju da pred kraj godine izbaci neki album da malo dobije od božićnih prodaja. I uvijek ona okupi dobar i raznolik produkcijski tim, i, eto, napravi čak i dobar album, kao Growing Pains ili Stronger With Each Tear. Ali izgleda da i to ne može uvijek biti tako. Prije svega, nonstop ponavlja iste teme. Da, još uvijek. Mislim, bilo nam je jasno da No More Drama nije donijela kraj drame u njenom životu. Dobro, u životu možda da, ali u glazbi ne. Tematski su sve pjesme identične nečemu što ste već čuli kod nje. To je jedan od razloga zašto volimo Mary, da. Ona je odrasla žena, no glazbom nam pokazuje da još uvijek odrasta, sazrijeva, uči nove stvari. Međutim, već stvarno postaje dosadna.
Prva polovina albuma fokusira se na uptempo, hip-hop beatove, dok je druga fokusirana na balade. I na početku imate Feel Inside, Midnight Drive, Next Level. Sve to nije toliko loše, no na nekom drugom albumu te biste pjesme svrstali pod "filler" materijal. Nijedna od njih ne dolazi do klasik statusa, nijedna čak ni ne uspijeva biti odlična. Da ne spominjem one jednostavno besramno loše pjesme, tipa 25/8. To je vrhunac gluposti i kiča u kojem Mary govori kako joj s njenim dečkom/mužem/ljubavnikom nije dovoljno 24 sata dnevno i 7 dana u tjednu, nego želi još jedan ekstra sat/dan, pa je to 25/8. Kužite foru? Da, preloše. Mr. Wrong tekstovno je također na nekoj razini dvadesetak godina mlađoj od Maryne.
No nije sve tako loše. Kolaboracija s Rickom Rossom, Why, zvuči vrlo lijepo, podsjeća na njegove kolaboracije s produkcijskim timom J.U.S.T.I.C.E. League, tu je i Beyonce na Love A Woman, vrlo dobroj pjesmi koja bi vam na prvih nekoliko slušanja mogla biti iritantna, no svoju pravu ljepotu otkriva kroz više slušanja.
Mary zna zasjati i na solo točkama. Je da su one rjeđe nego na prijašnjim albumima i je da joj se i ovdje na solo pjesmama zna dogoditi neuspjeh, no balade su uvijek bile nezaobilazne na Marynim albumima, a ona još uvijek zna napraviti vraški dobru baladu. Zadnje tri pjesme na albumu, Empty Prayers, Need Someone i The Living Proof redom su fantastične pjesme. Šteta što Mary ostaje bez trikova i samo se ponavlja jer ovakve stvari (koje su, nažalost, sve rjeđe i rjeđe na njenim albumima) uistinu pokazuju da je još sposobna napraviti odlične pjesme bez udaljavanja od svog stila i zvuka.
Sve u svemu, My Life II nije oduševljavajući album. Nije među boljima u Marynoj karijeri. Mogao je ostati samo jedan nezamijećen album za nju, ali ovakvim nazivom samo je pojačao vlastiti neuspjeh jer Mary ne može napraviti nastavak na onakav klasik. Bez obzira na to što ga ni nije napravila, ovo je koliko-toliko solidno ostvarenje.
Mislav Živković
« Stronger with Each Tear 
