Review
Svoj peti studijski album Mel Camino je objavio početkom studenoga prošle godine. Ovaj velikogorički bend koji postoji već petnaestak godina do sada je objavio albume: „Kapadokija“ (2010.), „Kolumbo svoje duše“ (2013.), „Avion bez uzletne piste“ (2014.) i „Kad? Sad!“ (2018.). Slušao sam njihov prošli album i recenzirao. Dao sam im optimističnu srednju ocjenu, prepoznao utjecaj Pipsa, Chipsa & Videoclipsa ali na jednoj vidno skromnijoj razini te detektirao Ahilovu petu benda, a to su – tekstovi. Pomislio sam da su to dječje bolesti jednog benda koji polako sazrijeva te bi nakon puberteta mogao ući u fazu adolescencije pa potom i zrelosti, potaknut promjenama koje su se društvu dogodile u posljednjih nekoliko godina. Jer, COVID-19 je stubokom promijenio glazbu: usmjerio pojedince k introspekciji, premazao doživljaj svakodnevice tamnijim bojama te nas doveo na trag spoznaje o kraju civilizacije i relativnosti doživljaja slobode. Zabranio je okupljanja, koncerte pa su mnogi glazbenici tijekom nenastupanja snimili svoje najbolje uratke. Pretpostavljam da je većina pjesama i ovoga benda nastala tijekom ovoga mučnog i frustrirajućeg razdoblja.
Na novom se albumu nalazi devet pjesama za koje je tekstove napisao Zlatko Mojsec, dok su glazbu kreirali zajedno. No, već na prvo slušanje, Iako se može uočiti da je i dalje prisutan onaj temeljni problem grupe - prejednostavni i predvidljivi tekstovi. Prva pjesma „Punim gasom ka ponoru“ socijalne je tematike te na neki način kritika postojećeg stanja društvene letargije kroz koju se već neko vrijeme uhodano i po inerciji gibamo. Popraćena je laganom glazbom i steel gitarom, a pronađe se ovdje i poneka zanimljiva misao. Primjerice, „metastaze samoće u kolektivnoj svijesti“ ili „gramzljive glavonje ništa ne da smesti, idemo ka ponoru ali ne puštamo glas“, ali onaj stih „ljudi se hlade, po navici postoje, dok glume da izmet je ruža“ uistinu im nikako ne stoji. Ipak, solidan je to uvod, nakon kojega bi savršeno sjela neka žešća kompozicija, ali poslije prve u jednakom tempu slijede i „Koraci“ s tek nešto agresivnijom gitarom i dobrodošlom promjenom ritma u drugom dijelu pjesme u trenutku kad se slušatelju vjerojatno počelo i zijevati. „One Night Stand“ priča je o kraju tjedna i 'barenju' komada u nekom klubu. Bržega je tempa i premda instrumentalno razrađenija od dvije prethodne s dobrim lajt-motivom na gitari i dalje nekako iritira ona jednostavna i predvidiva rima („tjedna-žedna“, „magično-tragično“ i tome slično). „Patnje mladog Wedrana“, jednostavne i vesele melodije, svakako ima instrumentalnog potencijala da postane hit-pjesmuljak koji bi se mogao vrtjeti na nekim nepretencioznim radio valovima ili u kafićima i na okupljanjima mladih zatvorenog tipa. „Na tvom balkonu“ me podsjeća na Pipse u nekoj jednostavnijoj i mnogo plićoj inačici: s uvodom na basu koji podsjeća na „Teške boje“, ima odličan gitaristički solo, pamtljiv refren, aranžerski je dobro posložena, a prateći vokali podsjećaju na Kings Of Leon. Pjesma „Petar Pan“, spoj je pop-glazbe s kraja osamdesetih i pratećih vokala šeszdesetih, vjerojatno je zamišljena kao pjesma koja bi trebala biti dizalica na koncertima (ima onaj predviđeni dio kada bi publika mogla pljeskati ritam). „U valovima“ sasvim je prosječna stvar, sa stihovima ponovno zarobljenim u klopku rime („dana-tama“, „tako-ovako“, „teče-sreće“, „tama-dana“…), ali ponovno ima odličan gitaristički solo. Najbolja pjesma albuma je upravo naslovna skladba, „Hrčkov krug“, koja priča o besmislici svakodnevice posla u koju smo pretpostavljam gotovo svi uhvaćeni. I kada bi na ovom albumu bilo još nekoliko pjesama ovakve poruke i snage, album bi svakako bio kvalitetniji. „Optimistična“ je također dobra pjesma, ali ponovno zvuči kao da je ispala iz Ripperove košarice, posebno u onom dijelu kada se pjeva „za let“ ili ono „laj-laj-laj-laj…“. Odlično je to zatvaranje još jednog osrednjeg albuma u kojem se Mel Camino uspeo za stepenicu više u odnosu na prethodni, ali izgleda još uvijek nije do kraja pronašao sebe.
No, kao što je Mel Camino i sam zaključio, u životu treba biti optimističan i nadati se da će, onako, kao kad se napravi gužva u tramvaju, sredina ipak konačno pomaknuti - naprijed.
Ivan Dukić
« Kad? Sad! 
