Swords

Review

Smithsi su se raspali '87. i velik broj njihovih fanatičnih obožavatelja nije to nikad potpuno prebolio. Srećom, Marr i Morrissey jesu odavno. Dok se jedan zabavljao sa Modest Mouseom, drugi je izdavao svoj deveti samostalni studijski album, što su valjda dovoljni dokazi da nijedan ne živi u prošlosti i da su pronašli način da nadžive Smithse. Iako je Mozova solo karijera većim dijelom prilično impresivna, Years of Refusal je još svjež album i postavljam si pitanje: treba li svijetu baš tako brzo njegova najnovija kompilacija b-strana?

Dok se mučim pokušavajući odlučiti bih li na to pitanje odgovorila potvrdno ili niječno, a najbliže sam odgovoru možda, dvije naizgled nepovezane digresije koje mi se vrte po glavi snažno vuku prema velikom, velikom da. Prvo, rutinirano bacam pogled na US i UK singles chartove. Više manje sve puno šejkanja guzama, neinventivnih seksualnih aluzija, generalno mjesto radnje „in da club“, kao da cijeli svijet provodi cijele dane sa svojim hommies i bitches u nonstopnoj potrazi za besciljnim partijanjem i kakvom usputnom ševicom, i najgore od svega - sve konfekcijski dance/r&b kojeg isporučuje šačica skroz neupečatljivih i dosadnih ličnosti kojima ni najplaćeniji producenti na svijetu, ni sve novinske naslovnice svijeta ne mogu puno pomoći. Drugo, anketa koju jedna moja prijateljica i ja provodimo već nekoliko mjeseci, tražeći od ljudi da nam odgovore na pitanje: „Tko je Dita Von Teese?“. Svih tih nekoliko mjeseci ne mogu se načuditi činjenici da apsolutno svaka osoba, bilo muškog ili ženskog spola, zna da je to bivša bračna partnerica Marilyn Mansona (koji ni sam po sebi nije baš nešto), i da je neka vrsta porno zvijezde (ispada da nije ni to, već je fetiš-model, a proslavio ju je jedan od najtanjih strukova na svijetu, proizveden čudnom radnjom nazvanom tightlacing), dok mi prijateljica uporno baca pod nos da sam ja jedina koja nije svjesna tog izuzetno zanimljivog podatka. Te dvije nepovezane priče imaju presjek u točki koja mi je, unatoč tome što sam poprilično opsjednuta svim oblicima pop kulture, totalno apstraktna i neobjašnjiva: ti ljudi/proizvodi su ono što većina danas zamišlja pod pojmom pop zvijezde.

Kad razmišljam na taj način, hvata me želja za pravom, staromodnom pop zvijezdom i tu Morrissey dolazi kao naručen. Već trideset godina isporučuje ono što ga zasluženo čini pop zvijezdom, iako sad već pomalo zaboravljenom – neupitan talent i cijela gomila fenomenalne glazbe u paru sa majstorskim manipuliranjem tiskom. Pomagalo za sluh, cvijeće u džepu, neumorno odbijanje otkrivanja seksualne orijentacije, ako ona uopće postoji, teške riječi za Tachericu i Busha, briljantno provokativne izjave od kojih mi je osobni favorit nijekanje optužbi za rasizam: Ako sam ja rasist, onda je Papa žena. Što nije., nakon koje slijedi još urnebesnije razmatranje o onima kojima suptilnosti u njegovim tekstovima ne ukazuju na takve ideje: Nisu baš svi glupi. i uplata od 75 tisuća funti organizatorima koncerta Love Music Hate Racism, nakon što je NME povukao svoje sponzorstvo. Mislili o njemu štogod hoćete, nemoguće je utvrditi da je ikad bio dosadan – i kad vam se stavovi potpuno razilaze (osobno ne mislim da vrijedi Meat is Murder i zalažem se za raznoliku prehranu) ne možete poreći da je ona vrsta komplicirane i neshvatljive ličnosti koja zaista zaslužuje naslovnice. Stoga, svaki album koji će u Celebrity Deathmatchu donijeti prevagu Morrissey : Dita + US/UK charts = 1 : 0 čini mi se dobrodošlim po defaultu.

Zbog svega toga, kao i zbog činjenice da je Morrisseyeva b-strana još uvijek superiorna velikom dijelu aktualne scene, mnogo je lakše zanemariti da neke od njih zasluženo nisu dobile prostora na njegova prošla tri studijska albuma. Dodatno pomaže i priličan broj jakih nesuđenih a-strana za koje bi zaista bilo šteta da nisu ugledale svijetlo dana. Tu je prije svega poker standarda u prepoznatljivom glazbenom ruhu njegove solo karijere – nešto slično Smithsima, ali ipak dovoljno daleko da bi i dalje bilo zanimljivo, uz povremeno korištenje sintesajzera kao antiteze Smithsima, sa jedinstvenim elegantnim poetskim rukopisom:

jedna za one koji misle da su ružni,
(Are you feeling heartbroken/ 'Cause you’ll never be mistaken for/ the good looking man about town?“ – Good Looking Man About Town)
jedna za nesretno zaljubljene,
(If you don't want me/ You don't have to have me/ I just thought you might feel the same, that's all/ That's all, that's all, that's all... – If You Don't Like Me, Don't Look at Me)
jedna za kronično usamljene
(Take me, to the place I've been dreaming of/ Where the grotesquely lonely meet the grotesquely lonely/ and they whisper/ just very softly/ Please be mine – My Dearest Love)
i jedna za serijski ostavljane
(My Life Is a Succesion of People Saying Goodbye , mislim da citat nije potreban).

Sve zajedno, brzopotezno i direktno tamo gdje mu je odavno mjesto – mjesto dežurnog terapeuta u ranjivim, samotnim i luzerskim trenucima svakog njegovog obožavatelja.

Naravno, ne propušta ni priliku da se pozabavi politikom i stanjem svijeta – licemjernim odnosom prema Latino zajednici u SAD-u u It's Hard To Walk Tall When You're Small, te iskrivljenom definicijom osobne sreće koju nam serviraju mediji u Teenage Dad on His Estate. Iz čisto sonične perspektive posebno je zanimljiva Sweetie-Pie, sa neuobičajenim elektronskim krčkanjem i neobičnim vokalnim aranžmanom – distorziranim i isfiltriranim Morrisseyem i gošćom Kristeen Young u visokim, opernim tonovima u pozadini, što sve zajedno zvuči kao da je snimljeno – čudno, ali istinito – negdje podvodno. Ako dosad nije postojala ljubavna pjesma morskoj sireni, evo je.

Pjesmama koje su manje upečatljive ili nedostaju zaraznija melodija i refren, ili im je, paradoksalno, viška sam Moz – previše je čudan, čak i po vlastitim standardima, u Christian Dior, previše kasni u posveti poginulim članovima Manchester Uniteda u zaboravljenoj, davnoj avionskoj nesreći u Munich Air Disaster 1958 i previše je blizu potkradanju How Soon Is Now u Ganglord.

Sve u svemu, dobre pjesme odnose uvjerljivu prevagu u odnosu na one malo manje dobre, i Swords se isplati ubaciti u glazbenu kolekciju pokraj ostalih Morrisseyevih izdanja. A i dobro je što je toliko aktivan posljednjih godina, jedva čekam neku njegovu novu bombastičnu izjavu. Ostario možda jest, ali nas neprestano podsjeća na to da je još uvijek prava pop zvijezda u novom svijetu lažnih.
 

Danaja Glavičić