Pearl Jam

Pričati priču o Pearl Jam značilo bi pričati priču i o Green River i o Mother Love Bone i o Sub-Pop etiketi i o Cobainovim olajavanjima o tome "koliko su zaista oni alternativni rock ili ne". Značilo bi i pričati o tome kako je Evenflow nastala kada je Eddie Vedder vidio beskućnike kako mokre u male plastične bočice, kako je došao ljudima na nekoj plaži dok su pjevali Black i zamolio ih da to ne čine jer Black nije pop pjesma za bambus i gitare. Tu je u pravu. Pričati priču o njima značilo bi i spomenuti da su Pearl Jam bili na rubu raspada nakon Cobainovog samoubojstva jer nisu vidjeli smisao u nastavljanju kada se dobri ljudi ubijaju jer im je križ glasa jedne generacije pretežak (a droge loše).

Pearl Jam su jedan od rijetkih bendova sa takvom bazom fanova da ne moraju objavljivati niti singlove niti snimati spotove da bi im se ploče prodavale i koji su objavili live albume sa svih datuma prošle svjetske turneje, njih 74 da bootlegeri ne zarađuju na račun njihove glazbe. Sad znate da imate posla sa ljudima koji sve rade bez ostatka i koji su posebno ljuti jer su u četrdesetima i kriza srednjih godina samo što ne pokuca na vrata. Ako već i nije.

A pošto su u četrdesetima najavljivali su posebno žestok album i tu dolazimo do očite razlike pojma "žestoko" u Republici Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, saveznoj državi Washington: američko "žešće" je slabije isto kao što im je i slabija kava te pivo sa 2,nešto posto alkohola. No ionako Pearl Jam nisu bili nikad zvučno punkerski žestoki već više zvučno-Aerosmith plus Led Zeppelin-žestoki, a ionako im prava snaga u zadnjih par albuma leži u downtempo pjesmama sa prejakim harmonijama kao što je na ovom albumu Marker in the sand, hit kalibra Daughter kakvog već dugo nismu imali, pjesma stvorena da ide ili kao opener ili kao prva stvar na drugom bisu, moram se još odlučiti.