Review
Talijanski neurotični fusion bend Slivovitz začinjen istočnjačkim (narodnjačkim) ritmovima i melodijama, trećim studijskim albumom Bani Ahead nastavlja s daljnjom razradom koncepta šljivovice, usredotočujući se ovaj put na žešću stranu toga ljekovitog pića.
Za razliku od prethodnog daleko eklektičnijeg, zaigranijeg i humorističnijeg albuma Hubris, koji kao da je nastajao u dionizijskoj opijenosti, na najnovijem albumu Bani Ahead ovaj talijanski bend napravio je lagani zaokret prema rokerskijem fusionu s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Uz stilski ujednačenije kompozicije i izostanak nježnog zvuka akustične gitare, utjecaj rocka se ponajviše očituje u daleko čvršćoj, prizemnijoj i žešćoj crunchy gitari Marcella Gianninia. Više orijentirana prema riffovima a manje prema prebiranjima i redanju klasičnih jazz akorda, Marcellova odlično producirana i snimljena gitara po zvuku i načinu sviranja možda najviše podsjeća na zvuk gitare sjajnog Jana Akkermana. A da doista misle ozbiljno s promjenom zvuka benda nedvojbeno ukazuje reski gitarski riff s kojim započinje prva stvar i album, Egiziaca, izvrsna mješavina jazz-rocka, atmosfere big benda, balkanskih narodnjaka i blues tonova usne harmonike Dereka Di Perria.
Ima jedan stari vic ne tako daleko od istine: koja je razlika između rock i jazz gitariste? Rock gitarist svira četiri akorda tisućama ljudi a jazz gitarist svira tisuću akorda pred četvero ljudi. Ako već nije želja za širenjem i koliko je to moguće većom publikom razlog promjeni, onda je svakako ljubav prema rocku koju njeguju svi članovi benda. Pietro Santangelo to je i potvrdio u intervjuu za MoonJune gdje je rekao da je rock bio uvijek glavni utjecaj na sve u bendu. Međutim, rock je samo jedna strana ovog višedimenzionalnog benda, što se može čuti već na idućoj stvari na albumu, Cleopatra Through. Nakon kratkog uvoda na bas gitari ubacuje se sočni crunch gitarski riff tipičnog telecasterovskog zvuka, koji bi se moglo opisati kao balkanski funk, navodeći prema klasičnom jazz-rocku i još istočnjačkih tonova.
Slivovitz postoji od 2001. godine i uz stalne članove benda Domenica Angarana (bas), Marcella Gianninia (gitara), Dereka Di Perria (harmonika), Pietra Santangela (tenor i soprano saksofon) te Riccarda Villaria (violina), na novom albumu došlo je do nekih promjena. Costanzoa je na bubnjevima zamijenio Salvatore Rainone, na trubi im se pridružio Ciro Riccardi, a vokal je barem na ovom uratku potpuno izostavljen. U ovoj postavi grupa funkcionira izvrsno, čvrsto i poput jednog organizma bez većeg isticanja pojedinih članova.
Osim veće povezanosti i sjajne komunikacije između glazbenika, treba svakako pohvaliti zrele, kvalitetne kompozicije u kojima se zna prožimati nekoliko glazbenih stilova bez gubljenja fokusa, smisao za melodiju, atmosferu, dinamiku i improvizaciju. Poslušajte samo Fat kako se polako gradi iz jedne pop strukture prožete toplom mediteranskom atmosferom prema grooveu u kojemu se prepliću solo na usnoj harmonici i električnoj gitari, ili 02-09 koja od laganog i nježnog prebiranja po clean gitari postupno preraste u rokajući zappoidni jazz fusion. Odličan je i primjer prijelaza sa svemirski spokojne Opus Focus, koja neodoljivo podsjeća na In a Silent Way Miles Davisa i ECM zvuk, pravo na žestoki fusion Bani Ahead poštenoubrizgan balkanskim raspašojem koji ako već ne potakne u čovjeku niske strasti i želju da razbije što god se stakleno našlo na stolu, onda svakako žudnju za još Šljivovice.
Ljubiša Prica
/
