Review
Soley Stefansdottir završila je putovanje svojim glazbenim Mordorom. Kako sam već u recenziji njenog prethodnog albuma „Ask The Deep“ napisao, njen savršeno izveden skok na glavu u tamu njenog osobnog pakla (uostalom što bi bilo tko od nas bio bez svog privatnog pakla) bio je popločan dobrim namjerama koje su ipak uvjetovale raspad tamnih i mučnih valova, koji, kao i svi valovi imaju samo dvije faze: uranjanje i izranjanje. Njena bol tako plastično uronjena u brazdama tog albumu, ustvari je bila njena savršena muza iz koje je izronila njena kćer – čista radost.
Slušatelju njene glazbe koji je pokušava odgonetnuti prijeti potencijalna opasnost zapletanja u njene glazbene arabeske koje funkcioniraju poput zamršenog labirinta na čijem izlazu se ovog puta nazire zlatna svjetlost kao jamstvo optimizma. Žuta boja je u stvari je logična suprotnost i dopuna crnoj boji, stoga je ova zbirka pjesama intezivna i prodorna, zasićena i blještava. Soley je oko svog novog uratka podigla zidine kojima je zaštitila svoj izgrađeni glazbeni svijet i koje priječe da u njega prodru bilo kakvi štetni utjecaji.
Očito je da Soley dobro upoznata sa likovnim terminom bianco-scuro, njena recentna diskografija definitivno i suvereno poprima te atribute.
Poslovično je Soleyino fino građenje i slaganje glazbenih fraza, njen kristalno čisti, djevojačko nevin vokal na ovom (i ne samo ovom) albumu funkcionira poput solo instrumenta uz minimalizam cjelokupne glazbene slike. Glazbena magija njenog ekosustava u trenu će odbaciti sve vaše negativne naboje i raspoloženja. U njenom svijetu ima vremena za sve, pažljivo i opetovano slušanje djeluje poput najefikasnije psiho terapije, a kudikamo je jeftinije. Iz glazbene slike prethodnika ovog albuma izbačene su pomalo hladni zvukovi sintetizatora, toplina koju nam konstantno isporučuje klasičan klavir naprosto se osjeća u svakoj pjesmi.
I sama omotnica u funkciji je cjelokupne priče i njenih dojmova koje nam Soley želi ispričati; dok je omotnicu prethodnog albuma „krasio“ lik koji nedvojbeno podsjeća na Tolkienovog Nazgula, omotnicu novog albuma zaista krasi svjetlom obasjana Arwen.
Neforsiranim ulaskom u njenu glazbenu imaginaciju i dragovoljnim ostankom, Soley će vas kroz 30-tak minuta svoje glazbe sigurno „zarobiti“ barem 7000 dana i to ne u Sibiru.
Đorđe Škarica
« Ask The Deep 
