Out Of The Game

Review

Je li Rufus Wainwright „izvan igre“ kao što to kaže naslov albuma ili je „u igri“? S obzirom na ljude kojima se okružio kako bi snimio sedmi studijski album, s obzirom na kvalitetu nekih pjesama i orkestralne aranžmane na tragu legendarnog Phila Spectora, nema sumnje da ovaj kanadsko-američki kantautor ima visoke ciljeve. Ako ne znate, Rufus je ne tako davno uživo pjevao klasike kojima se proslavila Judy Garland, sonete Williama Shakespearea pretvorio je u mala glazbena djela, a njegova dugogodišnja fascinacija Giuseppeom Verdijem rezultirala je onime u čemu je talijanski skladatelj bio najbolji - operom. Na albumu Out of the Game nema virtuoznih arija ni recitativa, no utjecaj najsloženije vokalno-instrumentalne vrste još uvijek se osjeća. S druge strane, utjecaj jedne druge persone nije toliko primjetan. Pogodite tko je producent albuma? Mark Ronson. Englez koji jako dobro poznaje glazbenu prošlost i koji tu prošlost odlično uklapa u sadašnjost. Tko je još gostovao na albumu? Rufusova sestra Martha, Andy Burrows, Nels Cline, Sean Lennon, Andrew Wyatt iz švedske grupe Miike Snow, nenadmašni Wilco i gitarist trija Yeah Yeah Yeahs, Nick Zinner. Impresivna niska suradnika, nema što. Pa ipak, glas koji se daleko i najviše čuje jest onaj Rufusov. Drugim riječima, Wainwright je „skrojio“ tipičan „rufusovski“ album. Dvanaest pjesama u potpunosti potpisuje on i njima vlada kao što iskusni učitelj vlada djecom. Topli vokal, lijepe harmonije i melankoličnost, glavna su osobina ovog (i drugih Wainwrightovih) albuma. Iako sami izvođači ponekad u opisu svoga djela znaju i pretjerati, Rufus je jednom riječju prokazao bit svega – Out of the Game njegovo je najkomercijalnije i najpopističkije djelo.

Album otvara nešto vedrija naslovnica Out of the Game s beatlesovskim akordima i gitarom, puhači i prateći vokali glavno su obilježje funk-balade Jericho, Rashida podsjeća na pjesmu od koje bi Freddie Mercury napravio još bolji „cover“, dok je Barbara posvećena Wainwrightovoj menadžerici koju dugo nije ništa „molio“.

Vrhunac albuma nalazi se točno na sredini - pod brojem 6 navedena je prekrasna balada Montauk u kojoj Rufus svojoj kćeri, inače unuci Leonarda Cohena, pjeva kako će „jednoga dana doći u Montauk, vidjeti svog tatu kako nosi kimono i vidjeti drugog tatu koji uzgaja ruže“. Usput se prisjeća i nedavno preminule majke Kate McGarrigle za koju kaže da je sada samo sjena i da ih čeka u oceanu...

Budući da se Wainwright nikada nije skrivao u ormaru već je iz njega pošto-poto bježao, otvoreno govoreći o svom seksualnom opredijeljenju, u pjesmi izražava nadu da će njegova kći kao odrasla žena razumijeti svoje roditelje. Često je ono najbolje vrlo jednostavno pa je tako i u ovoj pjesmi - iskreni, ispovijesni tekst, hipnotizirajuća melodija i glas te „statični“ sintetizator koji svojom tamnom bojom naglašava melankolični ugođaj.

U nešto vedrije raspoloženje, gotovo „baroknim“ aranžmanom vraća nas Bitter Tears u kojoj Rufus miješa akorde kao karte, Sometimes You Need još je jedna balada s pečatom R.W.-a, a Candles završni, sedam minuta dugi broj posvećen njegovoj majci.

Bojana Perhat