37. izdanje festivala specifičnog po tome što se održava u prostorijama FER-a i ove je subote privuklo ljude sa svih strana, bila riječ o studentima, brucošima ili onima koji su davno napustili fakultetske hodnike (ako su ikad uopće kročili njima). Poznati zagrebački, kako ga zovu, mini festival (može li ga se zapravo zvati takvim ako se ovogodišnji line-up satojao od 17 imena?) nekoliko dana prije samog datuma održavanja rasprodan je iz očitih razloga: hrvatska pop kraljica Vesna Pisarović odlučila je posegnuti u arhive i razveseliti svoje poklonike pomno odabranim starim hitovima. Bez ikakve zamjerke Vesni; i sama sam se našla gdje sam se našla u subotu navečer kao ponosni vlasnik kazete „Vesna Pisarović – Best Of“ – u ovom izvještaju ću se radije fokusirati na manje bendove festivala, nezasluženo previđenima i na neki način pojedenima velikim imenima poput the beforementioned queen herself, Šajete i Kreše Bengalke. S obzirom na to da je festival nudio, kako sam već spomenula, čak 17 imena, došlo je do neizbježnog poklapanja satnica izvođača; stoga ću iskoristiti ovu priliku da usmjerim pažnju na vlastite favorite.
Want groove? Want stoner? Want something that's fresh and NOT indie rock? E pa to ste sve mogli dobiti u bendu Sloanwall, bendu koji je otvorio brucošijadu. Njhova energija razoružala je one koji nisu ni znali što im se sprema i time ih zagrijali za Ogenj. „Još je rano“ naziv je njihovog posljednjeg albuma, a sudeći po odazivu publike koja je cugala ispred i pripremala se za kasnije izvođače, i bilo je 'još rano': no bend iz Koprivnice, karakterističan po kombinaciji modenog zvuka i folka, ipak je uživao u nepodijeljenoj pažnji prisutnih. Možda ne bi bilo loše da su nastup stavili neposredno prije Šajete kako bi ostvarili jedan zanimljivi 'dijalektalni blok', no vjerujem da je i ovako bilo teško organizirati festival da svatko bude zadovoljan svojim terminom.
Sfumato je brucošijadu iskoristio za predstavljanje svoje nove pjesme, „Level Up“. Ovaj mladi bend, za kojeg bih rekla da su najnoviji „most likely to suceed“ na hrvatskoj glazbenoj sceni, pokazuju izvrsnu vještinu u krojenju svog zvuka, koji uključujuje jazz, funk, rock, alternative jazz, groove i shizo funk – vjerujem da su na putu na kojem su Chui bili da bi postali ovo što su danas.
Dok je J.R. August u svom standardnom stilu prašio s bendom i zborom, zaželjela sam se malo punkerske energije; slijedeći svoju žeđ, završila sam na Six Pack, starim sirovim punk rockerima koji znaju svoje znanje. Jednom kad su počeli rokat like it's '94, publika je upala u delirij; tako je „La Musique“ označila početak itekako očekivanih šutki, ponekih piva u zraku, ali i intervencija volontera 'brucifera' koji su tu i tamo pokušali smirit novonastalu užarenu atmosferu. Ne znam koliko uspješno.
Nakon žestokog Six Packa, došlo je vrijeme za nešto mirnije; za ove koji nisu išli na brucošijadu te možda nisu popratili posljednje objave na društvenim mrežama; sa žalošću vas obavještavam da je ovo bio posljednji nastup prije duže pauze sjajnog riječkog NLV-a. Svoj kraj na sceni su tako obilježili na drugoj pozornici, no u velikom stilu: svirali su pjesme koje zaista dugo nismo čuli uživo: tako su se uglavonm držali pjesama s prvog EP-a, s povremenim hitovima „Bitter“ i „It's Not Dark Yet“. Moram naglasiti da je zaista čarobno ići na koncerta NLV-a i promatrati kako se ljudi koji se po prvi susreću s ovim bendom zaljubljuju u njihove ogoljene tekstove ispričane jednim nesvakidašnjim vokalom simpatične Nikol Čaćić.
Okej, obećala sam da ovo „nije još jedan izvještaj o Vesni Pisarović“, no moje teen srce bi prepuklo da i njoj ne posvetim par redaka. Znate ono kako se na koncertima ljudi većinski probijaju naprijed? E pa svatko tko vam kaže da je vidio Vesnu Pisarović a da nije bio u prvih 5, 6 redova ispred pozornice – laže vam. Osobno joj ni tjeme nisam uspjela vidjeti. Ljudi su se, suprotno uobičajenom guranju prema naprijed, povlačili u stražnji dio pozornice gdje su vrištali njene dobro znane hitove isprekidani jednoglasnim skandiranjem publike „Vesna, Vesna“, što mi još uvijek odzvanja u glavi. Bez ikakvog duljenja; njen koncert bio je sve što se i moglo očekivati, iako ne znam kako se itko mogao pripremiti na toliku eskalaciju situacije. Jedan od koncerata koji će se, vjerujem, pamtiti i prepričavati godinama.
Nakon Vesne dobro (poprilično alkoholom potpomognuto) raspoloženje nastavio je kultni Šajeta: tu je većina ljudi ipak uzela predah nakon Vesne time ostavivši prostor za ljudi koji su došli po dozu tople atmosfere Šajetinih starih hitova – krajem nastupa FER-ov miljenik pozvao je fanove na nastavak druženja u backstageu.
Igrom slučaja, ni sama ne znam kako, našla sam se u prvim redovima pred početak koncerta Kreše Bengalke što se pokazalo kao rookie mistake: jednom kad je izašao na pozornicu, osjećala sam se kao da sam se našla ispred pozornice u filmu „8 Mile“ gdje se svi spremaju za Eminemov kultni rap battle s Papa Docom. „Prvak tvrdog đira“, kako zovu splitskog Krešu Bengalku, dobio je gotovo jednaku tvrdu reakciju od publike kao i Vesna Pisarović; već na prve taktove „Sine“, kolaboracije sa Žuvijem, publika je eksplodirala. O tome koliko je publika bila nabrijana svjedoči činjenica da su Krešin nastup, koji je počeo tek nešto poslije 3 sata, dočekali energični kao da su upravo sigli na brucošijadu. Zaista nešto što se ne viđa često.
Tijekom pjesme „Kamate“, odlučila sam se najtvrđima skloniti s puta i otići poslušati posljednjeg izvođača brucošijade, Sergio Loungea. Na tom stageu bilo je tek tridesetak ljudi (logično s obzirom na pažnju koju je plijenio never blinking Krešo) koji je specifičan po tome što ima jedan izuzetno zabavan, neuobičajen instrument: šarenu tastaturu, koju koristi kao keytar. Zvukovi njegove kako je opisuje „laundž muzike za uživanje“ koja nas auditivno vraća u neka starija vremena, a vizualno nas podsjeća da smo ipak u 21. stoljeću u kojem postoje instrumenti poput tastature, savršeno su, za one najizdržljivije, označili kraj ovogodišnje brucošijade.
