Hrvatski pijanist svjetskog renomea, Matija Dedić, u zagrebačkom je Kinu Studentskog Centra ove subote obilježio 25 godina profesionalne karijere. Prigodno je predstavio i svoj posljednji studijski album snimljen prošle godine u Parizu, u društvu prekaljene ritam sekcije Manua Katchea i Romula Duartea. Budući da sasvim uspješno bilježi nastupe u europskim i američkim glazbenim bastionima, Matija se posljednjih godina rijetko pojavljuje u regionalnim okvirima osim na poziv prominentnih imena, od kojih su im neka priuštila neželjenu kontroverzu.
S obzirom na priliku i kontekst, koncert se većinom ziheraški oslanjao na naslove s posljednjeg albuma “INFLUENCEs” uz prstohvat obrada, odnosno predvidljivih jazz standarda. Uz povremene bljeskove, Dedić je isporučio samo ono po što je uštogljena vojska večernjih haljina i leptir mašni i došla pa je sasvim logično da su najintenzivniju reakciju publike doživjele Gibonnijeva i Stingova numera. Manu Katche demonstrirao je svoje uobičajene trikove koji su mu priuštili gažu pri Peteru Gabrielu prije više od 30 godina, a najviše se razmahao na Matijinom originalu “Finding the Modus” i tako oplemenio nastup bojama ulice, svojeg neospornog potpisa. Mnogo više doziran performans priuštio je Romulo Duarte na basu.
Za jednog vanserijskog talenta kojem je prema obiteljskom naslijeđu predodređeno da izgledno postane međunarodno ime, očekivao sam više od karijere glazbenog konformista, dvorskog svirača i jazz jukeboxa. Njegovom autorskom materijalu nedostaje oštrice koja je na najvišem nivou u ovom dugovječnom glazbenom žanru prisutna i nakon sedamdesetak godina. No jazz su najužasnije životne priče ispričane na najljepši način, a to ne može naučiti nijedna institucija.
