Sa Nedimom Čišićem iz elektroakustik trija Vuneny razgovarao sam prije njihovog subotnjeg koncerta u zagrebačkom KSET-u. Na Radamantov nagovor Nedim je pristao na intervju i iskrcao najdulji i najkoherentniji dijalog u jednoineštogodišnjoj povijesti Svijeta glazbe.

Iskreno govoreći o poslijeratnom Mostaru, vlastitom bendu, odricanju i usredotočenosti da priča zvana Vuneny uspije, Nedim portretira netipičnog gitarista, sa obje noge na zemlji i cigaretom u ustima; čovjeka koji zna koliko je teško uspjeti na Balkanu u ovom biznisu, ali i čovjeka koji vidi kamo ih je dosadašnja upornost dovela. Vuneny su još i Asmir Šabić na gitari, vokalima i perkusijama te Andrijan Zovko na ritam mašini i programiranju. Čovjek koji kad svira izgleda kao da se gleda Chemical Brothers u jednoj osobi a sa istim brojem kablova. Vuneny su ponosni vlasnici dvaju albuma od kojih se zadnji može kupiti i na iTunes internet dućkasu, nije loše za «Mogwai karaoke iz Mostara», zar ne?

Odakle ideja za ime?

Svi pitaju otkuda ime, postoji neka priča iza samog imena… trebalo nam je jedinstveno ime jer pokušavamo raditi jedinstvenu i drugačiju muziku. Volim odgovoriti daj je ime nastalo samo da bi ljudi mogli pitati odakle vam ime (smijeh). Najkraće moguće, to je hommage nekim našim prijateljima kojih više nema… radi se o poslijeratnom periodu u Mostaru kada je situacija bila stvarno teška i napeta, negdje 1996. godine.

Kako je danas živjeti u gradu Mostaru?

Grad je danas podijeljen više fizički nego psihički (Mostar je dobar dio devedesetih bio podijeljen na «hrvatski» i «muslimanski» dio – op. a.), dogodila se velika demografska promjena, u gradu živi jako malo Mostaraca danas i normalno da su ovi, koji su došli kasnije, doživjeli grad tako podijeljen i dobar dio njih ga još i dan danas doživljava, ali ne osjeti se to tako danas više.

Osim Vuneny, što se još nudi u gradu od ostalih glazbenih sastava?

Nudi se dosta zanimljivih ljudi, klinaca koji kroz klub vrlo sličan vašemu u Križevcima pokušavaju nešto progurati, ali kada kažeš Mostar onda znači Vuneny i Zoster, bend koji svira reggae na našem jeziku, narodski bend… dijelimo sobu za probe i dobri su nam prijatelji.

Koji su bendovi utjecali na formiranje sounda koji Vuneny nosi? Vučete mi na Mogwai, ali samo na prvi pogled.

Pa, Mogwai su samo jedan od gro bendova koji su utjecali… svaki od nas trojice donio je sa sobom svoje nešto; u principu jedina poveznica nam je rock, u smislu jer smo svi svirali prije Vuneny u različitim sastavima koji imaju klasičnu postavu od bubnja, basa i gitare, ali sa elektronikom nismo imali previše doticaja. Najveći utjecaj je ostavio taj film, Le Revelateur, jer tu sam prvi puta radio gitaru sa elektronikom, a Andrijan je prvi puta doživio suprotno – miješanje elektronike sa klasičnim, uvjetno rečeno, instrumentom bez podrške benda… i radili smo sountrack za taj film koji nas je vodio u neku bajkovitu atmosferu. Onda je došao treći član pa smo se okrenuli live performasima i prilagođavali starije stvari sviranju uživo. Uspoređivali su nas i sa Tool, Radiohead, Squarepusherom i Massive Attack; čak i to su nama usporedbe koje laskaju jer te izvođače slušamo privatno, ali oni su jedni od utjecaja… nema onog sastava na koji ti možeš pokazati prstom i reći «E, Vuneny su nastali od tog i tog». Slušamo što rade ljudi našeg godišta u ovom trenutku…godište sedamdeset i šesto, prosjek benda je nekih sedamdeset i sedam, susreću se sa sličnim problemima kao i mi i rade muziku u datom trenutku i to je ono što nas zanima. Vuneny kao posao okupiraju mnogo vremena, imaš li zanimanje u klasičnom smislu riječi? Ne, tu i tamo obavimo neke projekte.. zaključili smo da se treba tome sto posto posvetiti i jer smo sva trojica bili prije u bendovima i znali smo kamo to može otići, koliko se to može u krug vrtjeti i odlučili da ne želimo tako već do kraja ovu priču probati pogurati… i eto već skoro tri stotine koncerata odsvirali i drugi album objavili. A i sa druge strane toliko je energije uloženo, toliko volje i sredstava da se to nama mora isplatiti, bilo za dvije, bilo za deset ili ne znam koliko godina.

Kad smo kod albuma koje ste objavili, koliko je nastajao drugi, V2?

U studiju je nastajao mjesec dana..u glavama dobre dvije godine.. snimali smo u Lyonu u Francuskoj, pod zemljom, odradili brdo nastupa da platimo snimanje, radili nove stvari na tonskim probama… nastajao je otkad smo završili prvi album koji je u BiH izdao Buybook, a u Hrvatskoj Zvuk močvare i rasprodali, uglavnom proces koji smo prošli u te dvije godine lomeći se po raznim europskim i balkanskim stejdževima bitno je formirao zvuk V2. Kad su me pitali za razliku između prvog i drugog albuma, govorio sam da je cijelo vrijeme padala kiša i to se osjeti na zvuku, sva ta vlaga i blato. Za vrijeme snimanja V2 bili smo pod zemljom i sav input je dolazio iznutra jer baš i nismo imali pojma što se događalo vani. Bili smo u fokusu na snimanje 24 sata dnevno. Nama je bitno da ljudi reagiraju na našu glazbu, bilo dobro ili loše… 1 ili 0.. jer i ako kažu da je ovo loše i odu i to je također informacija.

Znači ovo je vizija pop - glazbe na vaš način? Ono što biste vi slušali?

Ne bih rekao pop, ali to je ono što bismo mi slušali.. upravo tako. Super mi je kritika jednog starog Slovenca koji je na sceni dugi niz godina, od kraja osamdesetih pa do danas… i on nam je poslije jednog koncerta rekao «E ljudi, u životu sam čuo fakat svašta ali…» sad nije nastavio «ovako nešto nisam još», to nam često govore već «… ali večeras sam čuo sve to na jednom koncertu» i to je nama bilo super skroz.

Večeras su vam predgrupa Visitor Q i Robert Radamant, producenti iz ovog grada. Kako ti se čini njihova glazba?

Teško mi je reći sada, bolje ću ti reći nakon svirke. Vidim da je kompjutorska produkcija u igri, teško se do opreme dolazi što je na koncu ponekad i loše za muziku. Fakat puno muzike slušam, a njih dvojicu mi je teško staviti u neki fah.. ono, to je striktno post rock ili striktno drum`n`bass… očito je da ima svega i sad me zanima koliko će im to držati koncert i koliko će to biti homogeno. Evo, Andrijan i Asmir su na tonskoj probi baš pitali «Jel` ovo njihova muzika? –Jest. –Super je».

Radamant i Visitor Q objavljuju pod Creative Commons licencom, što ti misliš o tome iz vizure glazbenika koji od svoje glazbe želi živjeti?

Evo prvi album (Play that Silence; Zvuk Močvare 2005.) objvaili smo pod creative commons licencom zbog nekih problema sa ZAMP i kad je konačno izašao, nije mi bilo točno jasno na koji smo način zaštićeni… V2 nije izašao pod CC licencom zato što je jednostavno previše svega uloženo. Mislim da ljudi koji rade kući muziku na laptopima, sjede u sobi, mogu si to dopustiti, ali kada kupuju opreme kao mi.. onda je to druga stvar.

Koliko je vrijedna oprema na kojoj Vuneny izviode?

Dosta mi je teško reći jer je oprema stara i prošla je i hiljade i hiljade kilometara… ali skupljali smo za nju dosta dugo.. otprilike je vrijedna sada 25 tisuća eura, a to je tek trećina što bi na bila potrebna jer moraš ići u korak sa tehnologijom, a brzo se mijenja.

U KSET-ov back stage ušao sam sa Nedimom kada su u klubu bili samo izviđači i nešto ljudi za šankom. Pola sata kasnije sakupilo se stotinjak ljudi, a Visitor Q se popeo na stage da pokaže što može jedan Križevčanin kada se upari sa Fruity Loops sekvencerom. Visitorovi sanjivi i ozbiljniji komadi te Robertova više plesna produkcija probudili su reakciju kod posjetitelja, ljudi su plesali… njih jedanaest. Znam, brojao sam. Oko jedanaest sati Vuneny se penju da pokažu da svjetski bendovi ne žive uvijek u dalekom inozemstvu već ponekad i u ovom, bližem. KSET je pun, a federacija ima agilnu scenu koja grize i ako se ostvare Nedimove neformalne najave, ova godina će biti u znaku audio BiH.