Nakon tri godine iščekivanja novog albuma i godinu čekanja početka turneje, The Cure su konačno stigli i do Hrvatske. Cijene ulaznica pratile su inflaciju, no lokalne obožavatelje ove medikamentozne skupine nije moglo omesti u svjedočenju prvom samostalnom koncertu The Curea u Zagrebu. Tim više što svi koji žive nešto dalje morali su platiti nove, visoke cijene najma soba i hrane. No, s pozitivne strane, pivo po cijeni od 30 kuna malokome je uzrokovalo prekid u uživanju u glazbi zbog posjeta zahodu. Dvoipolsatnoj svirci Roberta i njegovih dečkiju prethodilo je gotovo jednosatno zagrijavanje u režiji škotskog benda The Twilight Sad, kojeg je za predgrupu odabrao upravo Smith. Bio je to korektno odrađen nastup koji nije izazvao previse emocija u publici.
Ova turneja posebna je po nekoliko stvari, a jedna je povratak gitarista i klavijaturista Perryja Bamontea, koji je bio dio benda od 1990. do 2005. Godine. Druga je da je turneja uvod u novi album koji bi trebao izaći ove godine i vjerojatno će se zvati “Songs of a Lost World”.
Nastup je, kao i na svim koncertima ove turneje, otvorila nova pjesma.
Prve dvije pjesme na svakom koncertu ove turneje iste su - uvodna stvar je “Alone” koja je počela samo svirkom benda dok se podeblji Robert doklatario na binu nešto kasnije, poput inspektora proučavajući publiku koja je frenetično vrištala. Kroz cijeli concert se u pozadini na nekoliko velikih ekrana, vrtrile slike prirode, dajući kontekst pjesmama. Uz Alone vrti se slika prekrasnog zeleno-plave Zemlje.
U publici se moglo čuti živo nagađanje idućih pjesama I to na nekoliko jezika, no pretežno slovenskom I talijansko, I svi su imali svoje favorite. Nije ni čudno, no posebno je napeto bilo čekati hoće li odsvirati neku novu stvar jer a the Cure su u ova 3 tjedna turneje postupno dodavali na set listu i nove stvari, približno po jednu svakih pet dana.
Tako na primjer, završna pjesma, Endsong, također je s nadolazećeg albuma. poeovski apokaliptičnih stihova:
There's no-one left in the world
That I can hold onto
There is really no-one left at all
There is only you
……
It’s all gone,
no hopes, no dreams,
left alone with nothing
A izveli su je pod ogromnom slikom krvavo crvenog planeta, praktički porukom.
Robert je oduvijek imao žicu za stihove koji dopiru do. Tako on pjeva i o svom bratu Richardu koji je preminuo prije nekoliko godina, u pjesmi “I Could Never Say Goodbye”. Iako pjesma ne zvuči pretjerano mračno (Alone i Endsong su ipak tmurnije), za očekivati je da će atmosfera na novom album biti mračnija jer je Robert, glavni tekstopisac, u kratkom vremenu ostao bez oba roditelja i brata.
Something wicked this way comes
To steal away my brother's life
S guštom sam primijetila da je on i u svojim šezdesetima uspio zadržati istu boju I snagu glasa, koji, sudeći po publici, i dalje očarava sve uzraste; u publici se moglo naći pregršt generacija, od baka do unučadi, jednako oduševljenih koncertom.Također je primijećen cijeli odred ljudi s majicama Jabuke, donedavno jedinog mjesta u Zagrebu u kojem se moglo slušati the Cure. Uz Robertov glas, jednako fit u izvedbi bili su i ostali dečki iz benda i zvučali uvjerljivo, što nije zanemarivo obzirom na dužinu trajanja koncerta od dva i pol sata.
No ono što impresionira je da, nakon 40 godina, oni još uvijek djeluju kao da se zabavljaju i sviraju za sebe, a publika slučajno svjedoči.
A publika je svjedočila I uživala, pjevajući s njim gotovo sve pjesme. Bio je ovo koncert gdje nitko nije ostao nezadovoljan- obje strane donijele su puno dobre energije, prepoznale se i nadopunjavale cijelu večer.
A zadužen za energiju bio je uz Roberta i gitarist Simon Gallup. Poput enfant terriblea šetao je pozornicom, često ulazio u prvi plan I jasno pokazivao da su godine (a skupio ih je 60-tak) samo broj.
No ipak, u drugom dijelu Robert se u par navrata obratio publici i bilo je zanimljivo vidjeti njenu zbunjenost britanskim izgovorom koji je tek nešto razumljiviji od govora Delboya i Rodneya iz “Mućki”; ipak su oni tipično britanski bend. I početak je bio tipično britanski, 20:15. Naime Britanci vole da im koncerti počnu između 19 i 21h, kako bi stigli kući na vrijeme da se dobro naspavaju prije posla.
Setlista je bila kombinacija pjesama s raznih albuma, uz nekoliko novih stvari, a takav je bio i prvi bis. Drugi bis bio je istinski šećer na kraju jer su odsvirali najveće hitove i birali su da svi budu brzi i plesni, pa je čak i Robert ostavio gitaru I očeo plesati, gibati se i hodati po pozornici, neverbalno komunicirajući s publikom. A publika se također oslobodila i razgibala uz Lullaby, The Walk, Friday I’m In Love, Close To Me, In Between Days, Just Like Heaven i na samom kraju Boys Don’t Cry, najstarijom stvari večeras.
Izvrsna publika nosila je concert na svakoj življoj stvari i to se opsjetilo i na bendu, a najviše na Smithu. Vidno raspoloženi I zadovoljni Robert na kraju je kraju je kratko pozdravio i obećao – Vidimo se opet!
Sreća I zadovoljstvo nakon koncrta vidjela se na licima svakog iz publike. Ispod sve šminke titrao je smješak koji ih je grijao u povratku kroz maglovitu I hladnu večer. The Cure ostaju legende , uvijek raščupani, no s jedinstvenim izražavanja naših osjećaja i misli.
