Prošla je subota u Tvornici protekla u znaku Bombaj štampe koja je svojim nastupom obilježila četrdesetu obljetnicu osnutka benda. Nastupili su sami, bez predgrupe, a nažalost i gostiju. Ali, ipak su svojoj publici koja je tek dopola popunila veliki pogon Tvornice kulture priuštili preko dva sata kvalitetne svirke.

Nisam osobno neki ljubitelj Bombaj Štampe, ali ih poštujem i došao sam. Vjerojatno zbog toga što još pamtim onu legendarnu seriju „Top lista nadrealista“ s početka osamdesetih koja je napravljena po uzoru na „Monty Python“, a i zbog činjenice da se Branko Đurić Đuro, frontmen ove grupe, dokazao i programom zagrebačke „Lude kuće“, očekivao sam da ću uz dobru svirku na koncertu moći čuti i hrpu dobrih fora i zafrkancije.

Došao sam u Tvornicu nešto iza osam. Na ulazu nije bilo gužve, ali sam se ipak iznenadio koliko je tek unutra bilo malo ljudi. Možda će doći kasnije, pomislio sam, ali ni raspored „namještaja“ unutar Tvornice nije dao naslutiti da bi se situacija mogla ikako promijeniti: tribine su bile zatvorene, a po sredini Velikog pogona postavili su veliki šank i zatvorili ona dva mala sa strane. Dakle, očito se mnoštvo nije ni očekivalo. Nisam se mogao dosjetiti nekog konkurentnog koncerta te večeri koji bi mogao dovesti do odlijeva publike u druge klubove, ali u posljednje se vrijeme ipak nanizalo podosta toga (a još ih je više i najavljeno), karte su skupe kao i pića, mjesec je prosinac koji nas nekako dovede i do „prosjačkog štapa“, pa je možda ekipa jednostavno odlučila ostati kod kuće. A Bombaj štampa kroz ovih četrdeset godina i nije cijelo vrijeme bila nešto posebno aktivna. Do 1992. snimili su ona dva albuma „Bombaj štampa“ (1987.) i „Ja mnogo bolje letim sam“ (1990.) za tadašnji sarajevski Diskoton, a onda su do 2004. prestali s radom. Ponovno su krenuli s nekim demo vrpcama i nastupima tek sredinom prvog desetljeća novog stoljeća. Svoj treći album „Neka D. J. odmah dole S. J.“ snimili su za Dallas Records (2010.), a poslije toga izbacili još nekoliko EP-a („Samo lagano“, „Udari me nečim“ i „Nisi sama“). I to bi bilo za sada to. Ipak, slabija posjećenost nije značila da će bend odsvirati loš koncert. Jer, pravi profesionalci izgaraju na sceni jednako i pred punom dvoranom kao i onom u kojoj se okupilo tek nešto one najvjernije publike. Ne znam koliko su inače koncertno aktivni, ali sjećam se da su u ono vrijeme reanimacije benda, valjda 2009. godine, imali neki koncert u Boogaloou. Tada su im nastupili brojni gosti: Brada i Gobac iz Psihomodo Popa, Rene Bitorajac na trubi i Saša Lošić, pa je nekako bilo za očekivati da će i ove večeri na okrugli rođendan pozvati neke goste. I to je moglo biti zanimljivo.

Nekih pola sata prije tih najavljenih devet provukao sam se iza ograde kako bih poslikao set listu. Imao sam sreće: pokraj mikrofona na podu stajala su dva podulja popisa s imenom pjesama pa sam krenuo s fotografiranjem. Ali, slučaj novinarske znatiželje nije prošao nezapaženo. Odjednom se stvorio neki gospodin koji me pomalo uzrujano tražio da napustim prostor. Objašnjenje da sam novinar i da mi je ovako jednostavnije pratiti koncert, nije ga ni najmanje zanimalo. A ja sam u sebi u momentu donio odluku da ću upravo ovaj događaj u svoj izvještaj i zapisati.

Do koncerta je trebalo čekati još pola sata i glazba kojom smo kratili vrijeme (Editorsi i Arcade Fire) nije dala niti naslutiti kakav će koncert uslijediti. Ipak, vrijeme je prolazilo i uz čašu negazirane Jane za 2, 50 eura (inače Schweppes i Cola su po tri) kazaljka se dovukla i do devetke.

Užurbana i nasmijana ekipa se na pozornici stvorila nešto iza devet, a publika se pomakla bliže. Bombaj štampa se u sedmeročlanoj postavi (dvije gitare, bas, klavijature, bubnjevi i dva prateća vokala) brzo dohvatila instrumenata i energično krenula. Prva stvar, ona „Kako trese lupa udara“, obrada Kojine pjesme iz filma „Kako je propao Rokenrol“ pokazala se kao odlično otvaranje, jer se odmah vidjelo da dečki sviraju izvrsno. Nakon prve pjesme, Đuro nas je pozdravio i najavio odličan rock and roll, jer kako je rekao: „Kad moji momci sviraju u gradu uvijek je ludnica“. Naravno, bila je to ujedno i najava sljedeće pjesme. Prije iduće koja je išla po redu upitao nas je: „Pijete li nešto?“ Ekipa je vjerojatno kimnula složno glavom, a on je pridodao da je to dobro, jer „što vi više pijete to mi bolje zvučimo…“ I nakon toga su nastavili gruvati onako rokerski, riffovski, u stilu Rolling Sonesa, što će uostalom i raditi tijekom gotovo cijele večeri.

Prije pjesme „Dubrovački trubaduri“ pripremio je publiku na to da će i ona malo pjevati, ali tek od polovice pjesme. Ekipa se složila i s veseljem reagirala već na uvodne taktove pjesme. I naravno, krenulo je u drugom dijelu ono poznato koncertno stišavanje instrumenata, a publika je pjevala refren. Nakon ove pjesme je prvi puta odložio gitaru sa strane, jer uz ovakvu sviračku ekipu Đuro i ne treba cijelo vrijeme svirati. Ali, nije to trajalo dugo, u stvari prvi puta samo kroz pjesmu „Ma 'ko si ti“, jer je već za pjesmu „Svjetla su daleko“ ponovno u ruke uzeo svoju gitaru. U ovoj je pjesmi malo zeznuo izvedbu, jer je otpjevao jedan krug refrena prekratko, što li, ali je sve iskomunicirao pogledom s drugim gitaristom tako da se možda nije previše niti primijetilo.

„Koliko milih ljudi gdje god pogledam“, zaključio je Đuro i najavio novu pjesmu „Da li da“ i to s onim uvodom opernog pjevača, a dalje su je odrokali onako rokerski pošteno. Izvedbu je završio skakanjem po pozornici u ritmu što je publika primila s oduševljenjem. Nakon odlične pjesme „Nije nas bilo dugo“ najavio je pjesmu „Šejtan na kanafi“. Pri tome se potrudio duhovito je prevesti kao „Vrag na konopcu (špagi)“ i rekao da će pridodati u izvedbi „Jebal ga vrag“. Još je pridodao da je to životna priča o njegovom basisti koji je kao dijete u cirkusu radio kao patuljak, ali je ušao u pubertet i kasnije čistio kaveze. I onda je ušao u aferu sa žirafom. Naravno da je s tom pričom nasmijao sve prisutne. Odlično su tako odsvirali ovu svoju verziju Stonesove „Jumpin' Jack Flesh“, a pri tome je Đuro ušao u publiku, skakao, slikao se selfieje s djevojkama pa vratio na stage, plesao sinhronizirano s pratećim vokalima i odradio scenski nastup prave rock and roll zvijezde.

Nakon toga najavio je da će svirati pjesmu koju nikada nisu svirali uživo i zamolio nas da naučimo refren tijekom trajanja pjesme, jer će nas ponovno zatražiti kao pjevač našeg omiljenog benda da je otpjevamo. I krenula je pjesma „Neka traje“ s njihova trećeg albuma koju vjerojatno, kako je sam rekao, znaju samo njihovi najzagriženiji fanovi. Đuro se toplo zahvalio publici na kvalitetnom sudjelovanju, a publika je nastavila ponovno pjevati iako je Đuro već htio krenuti na sljedeću pjesmu.

Iduću pjesmu „Šarene ulice“ koju je inače pjevao u duetu s Davorom Gopcem otpjevao je s pjevačicom koja im inače pjeva prateće vokale. I ovo je bilo zgodno, jer osim što je dobro zvučalo (posebno kad je basist malo 'zaslepao'), uvježbavali su na pozornici pjevačica i Đuro zajedno i plesni korak. Potom je najavio jednu laganiju pjesmu koja govori „o vječitoj čežnji muškarca prema ženi i ženi prema muškarcu“ te nam rekao da upalimo svjetla na mobitelima na jednom dijelu pjesme kao na pravom rock koncertu. U njihovoj „Ženi koje nema“ čuli smo i lijepe solo dionice prvo na gitari, zatim i na (petožičanom) basu pa i klavijaturama. I tako je bend još jednom dokazao da vrhunski zna svirati. Nakon toga su odsvirali „Điđi miđi“, zgodnu laganu stvar u kojoj se opet Đuro malo na kraju kreveljio. Prije početka iduće pjesme netko je iz publike povikao „A gdje je Nedim?“. „Bit će sve“, odgovorio mu je Đuro štimajući gitaru, a ovaj mu je doviknuo: „Đuro, Bog si!“.

U pjesmi „Mrak i ja“ smo čuli prekrasnu dionicu na basu u uvodnom dijelu, a kasnije se Đuro dohvatio i usne harmonike koju je odlično odsvirao. Prije pjesme „Nedim“ predstavio je svoj bend, a tijekom pjesme „Jogging“ najavio je da ćemo pokušati oboriti svjetski rekord u - čučanju. Tako smo nakon žestokog i brzog dijela u nekom trenutku svi čučnuli, a on je odbrojavao. I to je djelovalo simpatično, jer ekipa voli takva događanja na koncertima. Tijekom aplauza nakon ove pjesme netko je vikao „Tobogan!“, misleći na pjesmu „Vriska“, ali je Đuro rekao da je nisu uvježbali. Nastavili su dalje po planu i došli do nove pjesme „Samo mi daj“, koju su na početku otpjevali onako klapski višeglasno, uvježbano. Tijekom pjesme „Često poželim“ ponovno je predstavio gitarista i basista te najavio „dvoboj čovjeka iz cirkusa protiv lava i to bez zaštite“. Potom je uslijedilo zanimljivo pripetavanje u glazbenoj virtuoznosti između ove dvojice, a to je ne samo pokazalo njihovu vještinu već ujedno i zabavilo publiku.

„Palim se na guranje“ izazvalo je pravo oduševljenje u publici i posebno divlje rasplesalo jednu djevojku kojoj se i Đuro pridružio sišavši s pozornice. A onda je zaključio: „Sve što ima početak, ima i sredinu ili tako nešto…“ pa najavio jednu simboličnog naziva kao zadnju stvar. Bila je to pjesma „Bolje letim sam“ kojom su zaokružili svoj dvosatni nastup. Naravno da je ekipa tražila još, pa su se na pozornici dogovorili i izveli još tri stvari: „O sole mio“, tijekom koje nas je Đuro uistinu fascinirao svojim vokalnim sposobnostima pjevajući je kao operni pjevač, a nakon toga „Kad prođe ovo sve“ s finim solom na basu. Ubacili su još i „Mali motorin“ u kojem se osjećalo da im nedostaje nekoliko probi za savršenu izvedbu.

Na kraju su se još jednom zajedno poklonili, Đuro je bacio svoje trzalice a bubnjar palice u publiku. I tako su zaključili svojih gotovo dva i pol sata sviranja, a Bombaj štampa je kvalitetnim koncertom u Tvornici dostojno i zabavno obilježila četrdeset godina svojega postojanja.

Bombaj štampa – setlista:

Kako trese lupa udara
Ludnica (kad moji momci sviraju u gradu)
Ćerka jedinica
Truba
Dubrovački trubaduri
Ma ko si ti
Svjetla su daleko
Da li da
Nije nas bilo dugo
Šejtan na kanafi
Neka traje
Šarene ulice
Žena koje nema
Diđi miđi (Patetika)
Ljubav nije za mene
Mrak i ja
Nedim
Samo lagano
Džoging kroz Ališino Polje
Udari me nečim
Crveno
Samo mi daj
Često poželim
Palim se na guranje
Bolje letim sam

BIS:
O sole mio
Kad prođe ovo sve
Mali motorin