U ugodnoj i opuštenoj atmosferi zagrebačke Bookse razgovarali smo s Orlanom Tusom, frontmenom benda Mika Male. Recentni album "Gdje se sastaju luđaci" se već neko vrijeme "vrti" i bend se na jesen priprema krenuti u aktivniju promociju ovog hvaljenog izdanja. O albumu, koncertima, ali i općenitim promišljanjima koja se tiču kulture u Hrvata, pročitajte u nastavku teksta.

Mihael: Od kuda krenuti? Možda najbolje od početka, reci mi nešto o samim počecima onoga što danas postoji kao Mika Male?

Orlan: Pa negdje tamo oko dvijetisućite godine smo imali prvi naš koncert na Ribnjaku, gdje je nekada bio Purgeraj, pa Ribnjak, pa sada ni ne znam više šta je. Uglavnom tada smo radili kombinirano moje pjesme i one od mog prijatelja Ivana Viskovića, to je više bio ovako partnerski bend s pola mojih a pola njegovih pjesama koje smo izvodili uglavnom na engleskom, zapravo, mislim da smo prva dva koncerta odradili na engleskom..

Mihael: Je li bilo "covera"?

Pa covere nismo nikada zapravo radili, tek možda kasnije smo znali nešto ubaciti na repertoar kada nam je bio poseban gušt, i tako je ta faza na engleskom trajala zapravo samo ta prva dva koncerta dok mi jedan prijatelj "nije ušao u uho" s pitanjem "zašto pišete tekstove na engleskom?", što me pomalo počelo iritirati, pa sam se počeo preispitivati i onda sam to ljeto dvijetisućite u Dubrovniku imao sa sobom gitaru i napisao prve tri pjesme na Hrvatskom. Od tada sam odlučio da se više neću vraćati i pisati na engleskom kod nas, htio sam nekako doći do publike, malo bolje sve to iskomunicirati, a to mi je puno lakše na maternjem jeziku. A kao bend smo se mijenjali tokom vremena, bili smo četverac violina, bubanj, bas i gitara i tek tamo 2007. godine, odnosno 2008. godine se oformio bend koji i danas svira kao Mika Male.

Mihael: Poezija. Smatraš li se pjesnikom ili glazbenikom dok pišeš? Ili zapravo nemaš tu neko striktno opredjeljenje?

Orlan: Pa znaš šta, to ima malo veze i s jezikom ono o čemu sam pričao, ja sam prvo počeo pisati pjesme ovako sebi za gušt u bilježnicu, nisam pjevao, samo sam pisao jedan period koji je bio formativne prirode za moje pisanje, kasnije sam se zbog toga vjerojatno lakše prebacio na Hrvatski jezik i kombiniranje glazbe sa stihovima. Ali, dok ne objavim prvu zbirku poezije, neću ništa više pričati o pjesništvu (smijeh). Na kraju krajeva i glazbu i tekst se trudimo povezati u neku cjelinu.

Mihael: Pitam te to jer sam znao čitati nekakve komentare i kritike da su vam tekstovi na neki način suviše poetični s tim apstraktnim primjesama. A ljudi često od glazbe očekuju neku pitkiju formu, neću reći površnu, ali recimo jednostavniju..

Orlan: Teško je o tome razmišljati na takav način, jer to je široka tema o kojoj bi se dalo voditi računa kada bi recimo mogao živjeti od glazbe koju radim. Onda bi mogli o kompromisima, a trenutno nemam niti razloga a niti potrebe (smijeh), nije mi to nikakva motivacija, jednostavno radim što volim, s ljudima koje volim i ne vidim da bi trebao bilo što mijenjati. S druge strane, naravno da pratim svoj razvoj i ono što se zbiva s tekstovima, analiziram album po album, postoji uvijek neki taj proces promišljanja kako i šta dalje raditi, ali nemam opterećenje u smislu nekog stila koji bi htio razviti ili da cijeli album zvuči isto kako muzički tako i tekstualno.

Mihael: Kada si krenuo u muzičke vode jesi li imao viziju nekog, ajmo reći konačnog cilja, znaš ono, od gitare do orkestriranog kaosa sa 19 instrumenata koliko sam ih nabrojao u MM centru na predstavljanju albuma?

Orlan: U principu, kada sam 1994. godine krenuo svirati s prijateljem Ivanom Viskovićem, o ambiciji dovoljno govori da smo prvi koncert imali 2000. godine. Dakle nikakvih ambicija tu nije bilo, samo gušt sviranja, čak od tih dvadesetak pjesama koje smo u tom razdoblju stvorili nikada ništa nije izašlo van. Nismo razmišljali o tome da drugi ljudi to moraju čuti i vidjeti. A sve ovo kasnije što je došlo je bilo više spontano, imali smo prijatelja koji je svirao klavir pa smo njega uzeli, vrlo praktične prirode stvari, šta imaš to sviraš. Ja sam flautu završio u osnovnoj muzičkoj školi, pa sam svirao flautu, to mi je bio prvi instrument. Onda kada sam vidio Ivana kako svira gitaru, a bio je samouk, rekao sam sam sebi ako može on idem i ja probati, pa sam se toga primio.

Mihael: Kad smo već kod toga, koliko instrumenata sviraš?

Orlan: Sviram u pravilu tri instrumenta: flauta, gitara i klavir, s tim da se s klavirom još i dan danas "borim" i učim, pokušavam ga savladat da budemo na Ti, još uvijek smo na Vi, ali nada postoji da ćemo uspjeti doći u neku prisniju varijantu (smijeh).

Mihael: Zanima me kako se snalaziš na pozornici u toj ulozi svojevrsnog dirigenta, vođe orkestra, je li to nešto prirodno što posjeduješ u sebi osobinu vođe ili..?

Orlan: Nije, nije uopće prirodno, po prirodi nisam frontman, nakon početnog perioda sviranja u duetu s Ivanom gde se dijelila odgovornost, bilo mi je potrebno neko vrijeme da prihvatim i da se snađem u ulozi gdje sviramo isključivo moje pjesme, da je u suštini sve bazirano na tome šta ja donesem, ali ljudi s kojima radim se međusobno jako dobro razumiju i jako dugo radimo zajedno..

Mihael: Jeste li prijatelji i van benda?

Da, svakako, tako da ti tu nema svađa, tenzija, a i dosta ljudi je prošlo kroz bend dok se konačno nije iskristalizirala postava koja zaista želi biti tu i svirati. Tako da je naša komunikacija dosta jednostavna, znamo ko šta radi, mijenjamo se po instrumentima jer imamo tu mogućnost, Majda recimo može svirati klavir i gitaru. Jedino je basistica Lucija još neiskorištena (smijeh), treba nam kao baza za ritam. Taj dio, samo sviranje i odnos s ljudima u bendu, to je najjednostavnije. Najteži dio je onaj logističko-pripremni.

Mihael: Koliko je teško zapravo naći adekvatan prostor za vaš koncert? Zanemarimo Zagreb gdje recimo postoji MM centar u kojem je to super izgledalo, kako logistika funkcionira na udaljenim destinacijama?

Orlan: A, uglavnom se moramo prilagoditi. Nema idealnih situacija, problem je naći mjesto koje nije totalno sterilno pa da možeš ostvariti interakciju putem atmosfere, premda u principu ja volim klupske prostore, mi volimo malo žešće zasvirati u klubovima, ali često tamo ljudi nemaju sve od opreme, ili naprosto je prostor premali pa brbljanje i žamor ometaju, a neke pjesme jednostavno i ne prolaze u klubu. Mi nemamo toliki spektar žešćih rock pjesama, a to naša domaća publika često zahtjeva. Naime, da ih nadglasaš - to je glavna stvar. Tako da tu teško prolazi neka glazbena među igra, ali i slušanje samoga teksta, jer nekada i to želiš - čuti tekst, a u klupskim prostorima to zna biti problem. Bilo bi lijepo da u svakom gradu postoji prostor tipa MM centar, gdje ljudi mogu doći stvarno poslušati bend. Iako, čini mi se da se otvaraju mjesta za svirke po razno raznim gradovima širom Hrvatske, od otvorenih pozornica i nekakvih amfiteatara i raznih kombinacija koje postoje, treba se samo malo bolje probiti na ta mjesta. Recimo ovo na krovu MSU-a je super ideja.

Mihael: Idemo malo o aktualnom albumu "Gdje se sastaju luđaci", izdali ste do sada dva singla "Bijeg" i "Sepiju"..

Orlan: Da, evo prije nekoliko dana smo na radiju predstavili i treći singl prije ljeta, riječ je o pjesmi "Ostani gdje jesi, smiri se", hoće li biti spota kao u prva dva slučaja, teško je reći, treba isfinancirati sve to skupa.

Mihael: Album je izašao u 12. mjesecu prošle godine, kakav je feedback nakon eto više od pola godine što je vani?

Orlan: Generalno, ne znaju ti ljudi za nas baš previše, ali to je tako za većinu "scene", malo tko je probio led poput recimo Nine Romić, ali i to je još uvijek sve skupa malo. Ima tu i ona priča vezana uz logistiku, gdje ljudi koji imaju prostore za svirku, a žele nešto i zaraditi, puno bolji su im izbor - kantautori. Dođe jedan čovjek s gitarom, odsvira, možeš ga platiti i sam zaradiš i nema nikakvih problema. A mi smo ono bend, nas ima pet ljudi, oprema i tu nastaju problemi. Premda se na jesen planiramo malo bolje organizirati i krenuti svirati gdje god možemo. Govoriti o nekakvoj turneji je teško, jer svi radimo, recimo neka vikend turneja (smijeh). Mislim, svirali smo mi u nekim "skraćenim" akustičnim varijantama, pa evo i ovdje u Booksi, ali ako si snimio album, želiš ga i odsvirati, a ne nekakve kombinacije toga.

Mihael: Što misliš o CD-ima, odnosno općenito diskografima, izdavačima, vi ste u Dallas recordsu, ima li smisla za bend poput vas izdavati CD?

Orlan: A gledaj, izdavač, to je više kuća marketinška, oni tu mogu osigurati nekakav promotivni dio koji bi ti sam teže obavljao i s te strane mi olakšava posao. Što se tiče same prodaje CD-ova, tu je sve jad i čemer, ali ako ništa drugo daju ti ih pa ih nosiš po koncertima, no uglavnom sve je to zanemarivo. Naravno i po tom pitanju uvijek razmišljaš šta ćeš u budućnosti, mi imamo ugovoren još jedan album + neki live ili best of (smijeh). Ali tko zna šta vrijeme nosi...

Mihael: Dobro, recimo hipotetski, da možeš vratiti vrijeme, bi li opet za diskografa potpisao nakon ovog iskustva? Misliš li da si nešto izgubio?

Orlan: Pa da, vjerojatno bi potpisao. Ne mislim da sam nešto izgubili, dobili smo priliku svirati na INmusicu, Teraneu, sve to u pravilu ima svoje minuse i pluseve. Ima ljudi koji jako drže do svojih autorskih prava, žele 100% kontrole nad svojim djelima i to mi je u potpunosti razumljivo. Međutim ja sam i nešto starija generacija i to treba uzeti u obzir, klinci koji su se rodili u doba interneta ne percipiraju izdavače na način kao starije generacije, meni je to nešto značilo da mi se album službeno izda preko izdavača i na neki način da nota ozbiljnosti bendu.

Mihael: Ima li u Hrvatskoj ili regiji bend koji bi mogli usporediti sa Mika Male? Čini mi se da ste dosta autentični u tom pogledu.

Orlan: Što se tiče izražaja, pretpostavljam da jesmo, s druge strane Olovni ples držum pandanom po nekoj ozbiljnosti toga što rade, po emociji su mi jako bliski. Iako je teško na takav način pričati sam o sebi, ima bendova kod nas koji su mi jako dragi, Izae iz Dubrovnika koji snimaju svako malo te neke svoje čudne albume. Nina Romić mi je draga, s njom sam i svirao, snimio zajedno prvi njen album i dugo se već poznajemo. Tako da postoje poveznice s hrpom autora, ali što se tiče baš bendova, ne mogu nikoga posebno izdvojiti da zvuči nešto posebno slično onome što Mika Male radi.

Mihael: A ako bacimo uho preko granice, s kim vas najčešće uspoređuju? To je inače čini mi se kronična kritičarska boljka kod nas, ako te nema s kim usporediti, onda te praktički neće primjetiti.

Orlan: Volio bih kada bi se moglo reći da radimo filmsku glazbu, jer danas je kod novih bendova čini mi se dosta bitno da te ritam uhvati na prvu, ono neki disko bubanj koji te privuče, a ako imaš pjesmu koja zvuči kao da nikada nije počela onda..(smijeh). Ali naravno, veliki sam fan Nicka Cavea i Tindersticke sam prije slušao dosta, pa Tuxedomoon recimo, te neke ekspirimentalne postave gdje je violina prominentni instrument, kao pandan električnoj gitari. Tu je Majda jako bitna u našem bendu, jako je talentirana, nije klasično obrazovana violinistica i zato ima svoj zvuk koji daje poseban štih svemu.

Mihael: Vidim da nosiš majicu od King Kruleta, jel to neki novi vjetar u muzici? On je još klinac zar ne?

Orlan: Da, on je jedan ono baš klinac koji ima to fantastično svoje JA, to se osjeti i mislim da će u budućnosti biti jedan od velikih glazbenika s obzirom kako je krenuo. Iako, internet je sve promijenio, puno toga se sluša "jednim uhom" i jednostavno velike količine glazbe se svakodnevno pojavljuju, svi sviraju. Evo na primjer jedan banalni primjer, Wierd All Yankovich je izdao nedavno novi album, on je doslovce puno toga izgubio otkada internet postoji, jer jedan dan izađe spot/pjesma a drugi dan na Youtubeu imaš već deset parodija te pjesme/spota. Naprosto, ne možeš se izdvojiti iz mase, trash je postao kvaliteta, odnosno pojam kvalitete je nestao. Kao vijesti, rat i zabava na istoj razini. Ljudi više neznaju šta je bitno, odnosno nisam siguran da znaju šta je šta više. Promocija, točnije ulaganje u promociju je ono što je najbitnije.

Mihael: Što se tiče te neke hiper-produkcije, Mika Male u 14 godina tri albuma. Misliš da je to neka razumna mjera ili da je premalo? Olovni ples recimo, koje smo već spomenuli je tu kud i kamo produktivniji.

Orlan: O da (smijeh), baš sam nedavno pričao sa Tomom (Olovni ples op.a) o tome, mislim, ipak je to neki drugi tip glazbe koji ima jasne i čiste blues rock korijene gdje nema suptilne improvizacije, ajmo reći da je to postavljena glazba i ako si zadaš tako neke okvire možeš više napraviti. Oni jesu jako produktivni, ali sjajno rade pjesme, s druge strane nama treba jako puno vremena dok složimo aranžmane i budemo zadovoljni s njima. A da li je to optimalno? Naravno da nije, voljeli bi raditi puno više pjesama, puno više albuma, ali kada ne živiš od toga puno vremena ti oduzimaju stvari sa strane i to se oduži. Premda, evo već smo skrojili nekakvih desetak pjesama za sljedeći album koji smo se nešto dogovarali snimiti u dva tri dana na jednom mjestu uživo, recimo u MM centru i da taj proces samog snimanja što više skratimo. Prognoze su nezahvalne, planiramo krajem ove i početkom sljedeće snimiti album, a o datumima izlaska neću jer kad god predviđam nešto se oduži.

Mihael: Kako si zadovoljan sa koncertom u MM centru prilikom predstavljanja recentnog albuma? Je li to bio jedan od vaših boljih nastupa?

Orlan: Da, da, mi smo jako zadovoljni. To mi je jedan od dražih koncerata gdje se dogodila jedna stvar koja inače zna biti rijetka, da svih pet ljudi u bendu bude dobro raspoloženo u smislu da smo se osjećali kao jedno, svima je sve odgovaralo.

Mihael: Što se tiče medija, kako si zadovoljan u tom segmentu sa tretmanom? Zanemarimo sada ove specijalizirane portale, ima li uopće "tretmana" i zanimanja za vas kod novina, radijskih postaja i slično?

Orlan: Znaš šta ću ti reći, već dugo smo tu i malo nam je palo raspoloženje po tom pitanju.

Mihael: Misliš li da ste podcijenjeni?

Orlan: Čak ni to ne mislim. Kažem, ljudi ni ne znaju za nas tak da ne stigneš biti podcijenjen (smijeh). Ali ima tu i kombinacije naše pasivnosti, treba ići više svirati. Iako se općenito kultura kod nas ne cijeni, a ono što mi radimo spada pod kulturu, da smo u osamdesetima svirali ljudi bi nas vjerojatno više slušali jer mi se čini da je ljudima tada bilo bitno čuti šta se pjeva, danas to nije toliko važno.

Mihael: O čemu Mika Male pjeva? Nemate socijalno angažiranih tekstova, meni to liči na neke fragmente književnih djela, neke razglednice iz života.

Orlan: Ne, nemamo angažiranih tekstova, ima u našoj lirici i apstraktnih momenata što je meni ok, ali isto volim da onaj koji sluša može stvoriti sebi neku sliku o tome što se u pjesmi zbiva, a da ti nije sve ponuđeno na pladnju. Da slušatelj ima prostora sebe ubaciti u sve to. Pjesma mora imati nekakvu svoju organizaciju i kontekst, kako tekstualno tako i glazbeno, zato treba provesti vremena, razmišljati o njoj, ne možeš izbaciti svaki dan novu pjesmu. A što se tiče izostanka angažiranih tekstova, jučer sam baš razmišljao o tome što možeš napraviti u ovom svijetu kao ljudsko biće, šta možeš dati ti koji se baviš umjetnošću, i ako nemaš tu žicu da pišeš socijalno angažirane tekstove na način da obrađuješ neke vrlo konkretne probleme nije nužno da to radiš. Mislim, svjestan sam ja svakodnevne situacije i mjesta na kojem živimo, ali nisam se nikada snašao u toj tematici, osim možda ponešto između redova što se da iščitati.

Mihael: Koji bi bio ajmo reći konačni cilj tvog benda? Imaš li predožbu uopće o tako nečemu? Neko ispunjenje, vrhunac.

Orlan: Mislim da bi jako lijepi cilj bilo to da se bez problema može napuniti neki klupski prostor, da znaš da će ljudi doći, da ćeš prodati 100-200 karata. To bi bilo jako lijepo, da ne moraš o tome razmišljat i zvat prijatelje s facebooka, ta varijanta "uspjeha". Iako sveukupno gledano i nemam neke prevelike ambicije što se karijere tiče, inam ambiciju da mi bend ostane na okupu, da snimimo što više albuma i probamo doći putem nje do što većeg broja ljudi. To je neki primarni cilj, a sad, što će se događati to nitko ne zna.

Mihael: Što misliš o radijskim glazbenim urednicima? Kada će "Sultans of swing" prestati biti praktički jedini rock kojeg poznaju?

Orlan: Novac je tu glavna stvar, kao i svugdje - samo novac. O tome se radi, i nedostatak hrabrosti, šta ako pusti blok Mika Male, Nina Romić, Olovni ples i izgubi posao (smijeh), onda pušta Dire Straitse, ono što je sigurno.

Mihael: Porin. Misliš da bi takva nagrada promijenila nešto da je recimo vi dobijete?

Orlan: Mislim da ne bi, za mene to ne predstavlja nekakvu vrijednost. Meni ne mora netko reći da smo mi kvalitetan bend, ja to znam, bez ikakve bahatosti, ja znam koliku to sadržajnu vrijednost ima. To je kompleksna glazba koju jednostavno moraš slušati, ono, barem nekoliko puta dok ti ne uđe u uho.

Mihael: Kako unatoč tome komentiraš činjenicu da recimo jedan Zagreb kao metropola nije u stanju popratiti alternativnu scenu na adekvatan način? Pričamo o koncertnim posjetama. A znamo često čitati i slušati neke vapaje o tome kako narodnjački melos preuzima lice grada.

Orlan: Malo jest smiješno da jedan Zagreb kao milijunski grad često ne skupi pedeset ljudi na koncertu, ali to je toliko široka tema koja ocrtava čitavo stanje u zemlji. Kod nas, ako se nisi probio vani ovdje nisi važan, bilo da si sportaš, bilo da si umjetnik. Da odemo vani i napravimo karijeru (smijeh) onda bi ovdje bili zastupljeni u medijima. Varijanta 2Cellos. Imam dojam da se međusobno ne cijenimo dovoljno, volimo spuštati jedni drugima, zavidni smo, taj neki princip manjka poštovanja funkcionira i zbog toga su stvari takve kakve jesu. Sociološki fenomen koji seže još od rata pa na ovamo, glazba je samo mali dio toga.

Mihael: Za kraj, bilo što da misliš kako je bitno spomenuti. Izvoli.

Orlan: Moram reći da mi je drago što smo se na neki način malo konsolidirali kao scena, poznajemo se međusobno, sviramo zajedno, gostujemo si na koncertima, jednostavno se podržavamo. Napravili smo taj "Bistro na rubu šume", četiri kompilacije koji je možda više nego kod nas, napravio u regiji, pročuo se, nešto se zbiva. Pogotovo na relaciji Hrvatska - Srbija. I za sam kraj volio bih spomenuti dragog čovjeka i prijatelja, koji se trenutno ne bavi aktivno glazbom - Voland Le Mat objavio je jedan album, a volim ga se sjetiti jer je u samim počecima uz Ninu Romić i mene počeo raditi tu neku, ajmo reći - scenu. Volio bi da se vrati glazbi jer čak mislim da bi on mogao pronaći put do tog nekog šireg kruga publike.