Review
Glazba je sposobna izgraditi svjetove. Kad se spoje talent i mašta, stvaralački duh i radni elan, kad stvaranje otvara put i nove mu zaobilaznice umjesto da naprosto slijedi tehničko znanje i zacrtane obrasce – tada je ono što izađe iz radionice uistinu sposobno ne samo dočarati svjetove, već ih zaista i izgraditi, dok će dugovječnost takvog svijeta ovisiti prije svega o stvaralačkoj poniznosti.
Anita Andreis glazbenica je u pravom smislu te riječi. Ne, dakle, ni priučeni entuzijast (što nikako ne znači da o priučenim entuzijastima mislim išta loše) ni lovac na svoje minute pod svjetlima popularnih pozornica, već školovana glazbenica koja se kroz sofisticiranije forme okušala u kreiranju posve originalnih (glazbenih) svjetova. Još u djetinjstvu je počela skladati, nakon što je naučila svirati gitaru i glasovir, što ju je i odvelo do prestižnog bostonskog Berklee College of Music. Put je Anitu vodio prema skladanju za film i kazalište, gdje je ostvarila zapažene rezultate radeći na glazbi za filmove "Šegrt Hlapić" i "Bobo", da spomenem tek one s njezinim službenim soundtrackom. Bilo je tako možda i, kad se uzme u obzir putanja kojom je ova nadarena glazbenica zagazila u kreativni rad, neminovno da dodjeljivanje nota gotovim (tuđim) svjetovima kad-tad preraste i u nešto još osobnije i – bar do napuštanja njezine kajdanke – samo njezino.
Tako je nakon nekoliko singlova u kojima je spojila dotad pokazan glazbeni senzibilitet s obrascima alternativnijih rukavaca pop glazbe, a koji bi tek trebali dobiti mjesto na jednom od budućih, već isplaniranih albuma ili EP-jeva, Anita Andreis realizirala svoju prvu zbirku pjesama, minutažom više EP nego album nazvan "Chapter Three: Continuum". I s nepunih 25 minuta pravi mali svijet, nov, jedinstven, ponovljiv možda samo s istim potpisom. Svijet kakvog može sazdati samo glazba, glazba iz nekih predjela dubljih od puke želje za skladanjem i pjevanjem, iz predjela koji definiraju osobnost i konture stvaralačkog zanosa. Utoliko je "Continuum" značajan, koliko god kvantitetom limitiran, album.
Već sam naslov sugerira da je riječ o jednom (konkretno, trećem) poglavlju neke veće cjeline, i uistinu, Anita je pripremila tri zbirke koje namjerava objavljivati u obrnutom kronološkom poretku. Kako stvari stoje, riječ je o nečem bliskijem meditativnom procesu nego tipičnom skladateljsko-snimateljskom poslu, gdje je autorica odlučila iz sebe izvući sve one silnice koje je nadahnjuju i pokreću ne samo kao umjetnicu, već i kao čovjeka. Pritom će već u uvodnoj "Follow the Music" možda podsjetiti na Kate Bush, ali će već do kraja iste pjesme (koja pak ne traje niti četiri minute) takve usporedbe učiniti suvišnima, jer ne samo što će sam poziv "You'll follow the music, don't watch me, just listen!" zazvučati dovoljno sugestivno, već će i lomna struktura inače vrlo žustre pjesme jasno poručiti da je posrijedi ozbiljan i respektabilan autorski zahvat u samo tkivo glazbene univerzalnosti.
Svidjelo se slušatelju ili ne, "Continuum" neće ostati u istim tonalitetima, već nakon uvoda slijedi onaj meditativniji dio priče, gdje će glasovirom vođen instrumental "Continuum (I)" prijeći u Anitinu posvetu ocu, koji se borio za život, a čijim će očima i riječima sagledati svijet u kojem ju je gotovo ostavio u "Tango of Sadness". U boli će se tražiti ljepota, pa i snaga, što i jest krajnji smisao patnje – snaga da se duh i tijelo zajedno okrenu vječnosti. No, prije vječnosti Anita očito ima još toliko toga podijeliti sa ili o ocu pa je on prisutan i u "Do You Remember", gdje je protok vremena sagledan u gotovo opipljivom obliku kroz crtice iz djetinjstva i neminovnost starenja (tijela). Do epiloga nas vodi još jedan meditativan instrumental, "Momentum (I)", kad nam ova vrlo zanimljiva glazbenica u završnoj "Last War" pokušava sam smisao (svoje) umjetnosti predočiti kroz putovanje, ono fizičko (nedavno je preselila u Novi Zeland), kao i ono unutarnje, s nužnom odvažnošću izmicati svojoj sigurnoj luci, bonaci koja može hraniti, ali ne i do kraja oblikovati čežnjom obojene svjetove. Rekoh da Anita to pokušava dočarati jer to je nužno neizreciv narativ, staza na kojem se umjetnik razilazi sa svojim recipijentima na razini različitih doživljaja i senzibiliteta.
"Chapter Three: Continuum" Anite Andreis svijet je koliko i pokušaj autoportreta, dakle, ono što umjetnost u svojoj pobudi jest. Kao tek dio većeg mozaika, njezina će glazbena priča tek pokazati svoj puni potencijal i snagu. Ovdje možda mogu zamjeriti da su dvije središnje pjesme možda za mrvicu pobjegle u stilsku hermetičnost, možda čak i neku vrstu samodopadnosti, ali i to će se tek potvrditi ili pobiti u nastavcima, odnosno, prequelima koje ćemo, na žalost, dočekati s potpisom s dalekog Novog Zelanda. No, ako je i sve to dio putovanja – stvaralačkog i životnog – i budući će plodovi njezina rada biti upravo onakvi kakvi u svojoj autentičnosti trebaju biti. Putovanje vrijedno praćenja; svijet vrijedan proučavanja i traženja vlastitih odraza na koloritom bogatoj površini.
Toni Matošin
/
