In the End

Review

Kad se svijetom pročula vijest da je Dolores O'Riordan nesretno preminula u 46. godini života, mnogi su ostali zatečeni. Bolji poznavatelji potreseno su konstatirali da je to logična posljedica njezina nesretnoga života. Odgojena u irskoj katoličkoj obitelji, živjela je u sjeni tragične motociklističke nesreće koja joj je oca rano učinila radno nesposobnim pa je brojnu obitelj izdržavala majka kao školska kuharica. Dolores se glazbom počela baviti u ranoj mladosti izbjegavajući na taj način učenje i školu te vrlo često bježala od kuće. Kasnije je u jednom intervju priznala da je kao osmogodišnjakinja bila dugogodišnja žrtva obiteljskog nasilja, što je izazvalo u njoj duboke traume. I premda je tijekom karijere doživjela veliku popularnost i bogatstvo (navodno je bila među 10 najbogatijih žena Irske), ostvarila stabilnu obitelj (bila je majka troje djece), razvela se nakon 20 godina braka, patila od bipolarnog poremećaja, te nesretno preminula pomiješavši medicinsku terapiju s alkoholom te izgubila svijest i utopila se u kadi.

Ipak, upravo ona bila je najupečatljivija u odličnoj post-grunge, alternativnoj rock-grupi „The Cranberries“ kao autorica tekstova i većeg dijela glazbenog materijala, okosnica, kičma i ključna članica ovoga benda. Grupa je inspirirana „Smithsima“ osnovana davne 1989. u irskom gradu Limericku, prvotno bez nje, s nazivom „Cranberry Saw Us“, šaljivom dosjetkom, aluzijom na „Cranberries Sauce“ (umak od brusnice). U prvoj postavi pjevao je Niall Quinn, a ostali članovi benda, braća Hogan (gitarist Noel i basist Mike) te bubnjar Fergal Lawler nisu se mijenjali. Nial je osjetio da grupa želi drugoga pjevača, pa ih je povezao s prijateljicom svoje djevojke, te je tako Dolores već iduće godine, bez ikakve audicije, preuzela ulogu vodećeg vokala i povela bend stazama uspjeha.

Uslijedili su hitovi „Dreams“, „Linger“, a album prvijenac „Everybody Else Is Doing It, So Why Can't We?“ (1993.) odlično je primljen. Njihov najpoznatiji  hit „Zombie“  s drugog albuma, potresna je antiratna priča koja govori o stradanju u Sjevernoj Irskoj, kad su 1993. irski militantni republikanci postavili bombu u koš za smeće u središtu Warringtona pri čemu su u eksploziji stradali desetci ljudi, a među njima su poginuli čak i jedan dvanaestogodišnjak te jedan trogodišnjak. Nanizali su albume: „No Need to Argue“ (1994.), „To the Faitful Departed“(1996.), „Bury the Hatchet“ (1999.) i „Wake Up and Smell the Coffee“ (2001.). Još 2003. godine odradili su nešto samostalnih nastupa, a nekoliko kao predgrupa  legendarnim The Rolling Stonesima.

Premda su još od sredine ’90-ih počele kolati glasine kako će Dolores napustiti bend, jer je bend i tako „postao tek njezin prateći sastav“, do prekida je došlo tek 10 godina kasnije. U petogodišnjem razdoblju hibernacije grupe (2004-2008.) posvetili su se vlastitim karijerama. Dolores je u solo karijeri pjevala samostalno ili u duetima s mnogim poznatim glazbenicima (Sting, Clapton, Pavarotti…), poznata po svom mezzosopranu i tehnici pjevanja s promjenama glasovnih modulacija (tzv. jodlanja), a Noel se posvetio projektu kojega je nazvao Mono Band i produkciji. Ponovno su počeli nastupati krajem 2008. Snimili su jedan live album pod nazivom „Bualadh Bos – The Cranberries Live“ (2009.), a zatim album „Roses“ (2012.) te na kraju posljednji za Doloresina života, album „Something Else“ (2017.), koji je sadržavao akustične i orkestralne verzije starijih deset pjesama te tri ranije neobjavljene skladbe. Nakon prekida, paralelno s The Cranberries, pa sve do svoje iznenadne smrti početkom 2018., Dolores je surađivala s grupom „D.A.R.K“, alternativnim rock bendom iz New Yorka. Inače, prema mišljenju uglednog Rolling Stonea, grupa The Cranberries su poslije grupe U2 najpoznatiji irski izvozni proizvod.

Ovaj posthumni, konačni, osmi i posljednji album grupe The Cranberries nazvan je znakovito „In the End“. Album sadrži 11 skladbi koje su Noel i Dolores započeli skladati tijekom turneje koja se održavala tijekom 2017., do prekida zbog Doloresinog oštećenja kralježnice. Dok se Dolores oporavljala, Noel joj je slao glazbu za koju je ona pisala stihove, a neke pjesme je snimala i samostalno, uz akusktičnu gitaru. Tako su slanjem e-maila nastale i neke demo-snimke koje su kasnije preostali članovi benda dosnimili, smiksali, dodali ženski prateći vokal pjevačice koja ih je pratila na turneji, te tako zaključili ovih 11 skladnih pjesama. U izvrsnoj „All Over Now“ svojim tipičnim soundom „Cranberries“ prate riječi koje govore o nasilju nad nekom ženom u Londonu, a na nju se nadovezuje sjetna „Lost“, s ganutljiva teksta koji daje naznake Dolorisine krize („Osjećam kako oluja dolazi/ Pitam se gdje bih trebala početi/u prošlosti/Osjećam da živim u prošlosti/Znam da vrijeme brzo prolazi/I ti znaš: izgubljena sam s tobom, izgubljena sam bez tebe/Pitam se kad bih trebala popustiti/Pitam se kada bih trebala početi/da te napuštam…“). „Wake Me When It's Over“ ima tipičan spoj basa i ritma kakvog možemo pronaći u nekim pjesmama „Pixiesa“, pa i u samom njihovom „Zombieju“, konačno. „A Place I Know“ lijepa je akustična balada koju su Dolores i Noel napisali u Poljskoj. Tekst zrači optimizmom, jer „jučer je prošlo, a sutra dolazi“, ali već u idućoj „Catch Me If You Can“ ponovno tone u depresiju. „Got It“ je odlična, poluakustična, ritmična pjesma, govori o novom okretanju stranice u životu i ima odličan refren. Ali „Ilusion“ je lepršava, ali pomalo dosadnjikava i predvidljiva pjesma, a „Crazy Heart“ me više podsjeća na Suzanne Vega, nego na The Cranberries. „Summer Song“ je još jedna poluakustična osrednja pjesma, kao i „The Pressure“. „In the End“ je prekrasna emotivna pjesma odličnog teksta, aranžmana i produkcije („Nije li to čudno/Kada sve što si željela/Nije bilo ništa od onoga što si željela/Na kraju…/Nije li to čudno/ Kada je sve što si sanjala/ Nije bilo ništa o čemu si sanjala/Na kraju…/Uzmi moju kuću, uzmi automobil, uzmi odjeću/Ali ne možeš mi uzeti dušu/Na kraju…“)

Album je naišao na dobre reakcije kritike. Materijal bi sigurno bio kvalitetniji da su ga uspjeli zajedno finalizirati te da su pri tome imali veću mogućnost užeg odabira pjesama koje će u njega uklopiti, ali osobno smatram da je izuzetno dobro da su se preostali članovi benda potrudili i zajedno sa svojim dugogodišnjim producentom složili ovaj prekrasni „labuđi pjev“ jedne od sigurno bitnijih grupa, bez koje bi bilo nezamislivo postojanje mnogih kasnijih grupa alternativnog indie rocka. Ali The Cranberries nakon ovoga bez nezamjenjive Dolores O'Riordan doista odlazi u povijest.

Ivan Dukić