Review
Kada netko svoju glazbu opisuje kao "alternativni pop rock" u pravilu puca na što širi slušateljski krug, pri čemu je poigravanje terminologijom još najmanja žrtva, ili pak žanrovske ladice i etiketiranja jednostavno ne vidi kao opciju. Naravno, tanka je linija između ova dva "ili", ali ispod crte sama će glazba najbolje otkrivati svoje boje i motivacije. Mladi bend Judette, još jedan koji se upravo probija na sve tješnjoj hrvatskoj glazbenoj sceni, baš na tim spajanjima i pod takvom crtom traži svoj prostor i svoju publiku. Na prvu, pa i na drugu, sada već i treću, čini se, bez skrivenih namjera i teških kalkulacija. Dakle, bez želja za ladicama i bez neke strogo ciljane publike kojoj bi servirali takve žanrovske sintagme. "27" je naziv njihova prvijenca koji upravo izlazi na svjetlo dana kao logični i zasluženi nastavak niza nekoliko vrlo zanimljivih singlova i spotova.
Lea Lucija Radolfi predvodi ovaj kvintet kao profilirana frontwoman. Da, kad je čujete te vidite na djelu (ja osobno, doduše, samo u spotovima), uistinu brzo dobivate osjećaj kako ta 28-godišnjakinja rastura kao da je s mikrofonom i pozornicom te bendom iza sebe povezana od prvih koraka. Najjači adut Judette uistinu jest glas pa se i taj "ženski" naziv benda savršeno uklapa u priču koju nam žele prenijeti. Glazba pak koju nam isporučuju uistinu križa ono što sami navode kao objašnjenje, ali je očito da se time ne zamaraju: za ilustraciju usporedimo, primjerice, "Rio", koji čak vuče na neke prizemnije glazbene forme (ali im se ne predaje, već ostaje na spretnom oćijukanju), i za njih možda najreprezentativniju pjesmu ovdje, "Voli me", gonjenu masnim, ali i stišanim gitarama i nošenu prelomljenim refrenom, a onda dodajmo u jednadžbu "Neke druge gradove", koja bi pristajala i kao dio repertoara gitare na plaži kad se nekom konačno zgade "Balkan" i "Krivo je more". Gitare Karla Haltricha i Gorana Posilovića uredno se obrušavaju, reže, prelijevaju i klize, sve ovisno o trenutnoj potrebi i raspoloženju, ni na trenutak prelazeći u prazno prangijanje ili traženje ispušnog ventila. Bas Vilima Strejčeka i bubnjanje Danijela Plasajeca također su uredno slijepljeni za željenu matricu, uokvirujući jedan uredan glazbeni paket koji, srećom, svoje dovršenje dostiže prije nego što postane predvidljiv.
Vokal je uvijek isturen iznad glazbene podloge i tu se ta pop komponenta ističe čak i više nego u samim melodijama kojima Lea i kao autorica tekstova (bend potpisuje glazbu) kao da ne da da se razmašu u očekivanim gabaritima, što pomanjkanje rima dodatno naglašava. Miks kojeg je dijelom radio Vedran Kovačić – Beli iz Bang Bang, a u nekoliko pjesama već gotovo proslavljeni Mark Mrakovčić, koji je dao završni sloj sjajnim djelima Queen of Sabe, Lovely Quinces, ESC Life, Nine Romić i Irene Žilić, sve redom nezaobilaznim imenima današnje hrvatske glazbene scene (zanimljivo da je ujedno i autor pjesme "U mrak", jedne od najtanjih na albumu), sve je adute benda poslagao baš kako treba pa "27" zvuči kao fino upakiran, ujednačeno žestok i sladak proizvod. Alternativni pop rock, rekoše… Da, dolazimo uistinu tu na početak priče.
Odnosno, na bend koji je više nego zavrijedio ovu priliku, koju je i vrlo spretno ugrabio. Ne, nije "27" veliki album i s ocjenom bi se dalo igrati i vagati koja bi bila najrealnija. Za ovu prigodu odlučio sam se za možda najpoticajniju. Ne mislim da je darežljivost na tom planu a priori poticaj i usluga, ali kad je ono što se dade čuti i iščitati dovoljno profesionalno i uredno osmišljeno, kad nema naznaka prenemaganja i kad se na autorskom planu odmah nazire sasvim pristojan i perspektivan (koliko god ta riječ može biti patetična) talent, spremniji sam iskoračiti s kojom zvjezdicom viška nego glumiti mudrog, opreznog analitičara. Lea i Judette nisu napravili vatromet, ali za to će biti vremena, osobito ako se potvrdi sve ono što sam čuo između njihovih rifova i sjajno otpjevanih stihova. "27" je jedan od ljepših iznenađenja godine, taman kao cukarin na samom njezinom kraju.
Toni Matošin
/
