Review
Vlado Kreslin, slovenski kantautor dobro je poznat na ovim prostorima. Poznatiji kao „Čovjek s crnom gitarom“ karijeru je započeo sedamdesetih krenuvši iz svoga rodnog sela Beltinci iz Prekmurja, gdje je svirao s bendom Apollo. Svirao je s grupom Horizont tijekom studija u Ljubljani te kasnije sa sastavima Martin Krpan, Beltinškom Bandom i Malim Bogovima. Punio je dvorane, stvarao pod utjecajem Drage Mlinarca, Boba Dylana, Brucea Springsteena i Donovana te na dobrim temeljima ugrađivao u njih svoj lagani folk stil, elemente etno glazbe i postupno stekao vrlo širok krug publike u Sloveniji i šire. Tekstovi su mu manje-više optimistični, jednostavni, a glazba lagana, skladna i nepretenciozna pa i dopadljiva mnogima koji se uz nju žele opustiti.
Do sada je Kreslin snimio preko dvadesetak nosača zvuka. Na njima je ostvario suradnju s nizom glazbenika iz regije, Europe, Amerike, Australije pa čak i Senegala. Stoga ne čudi što i na ovoj kompilaciji možemo pronaći očekivane duete ali povrh toga i neka iznenađenja. Rade Šerbedžija, Lidija Bajuk, Neno Belan, Allan Taylor, Vlatko Stefanovski, Indexi i Parni valjak dali su zanimljiv autorski pečat kompilaciji. Produkcija je vrlo kvalitetna, a aranžmani detaljno razrađeni.
Kompilacija sadrži dva diska, a među njima možemo čuti vjerojatno sukus njegova rada tijekom svih proteklih godina. Prvi disk otvara sentimentalna „Moji dani“ i odmah daje naznake jedinog problema ove kompilacije a on je identičan uradcima Zorana Predina svježijeg nadnevka. Naime, pjesme koje vrlo dobro zvuče u originalu s tekstom na slovenskom u prepjevu na hrvatski postaju mlake pomalo smiješne i gube na autentičnosti. Tako cijena prodora na susjedno tržište ili cijelu regiju postaje cijenom bitne komponente kvalitete. Srećom, već se na sljedećoj pjesmi „Cesta“ Kreslin vratio slovenskom i u laganom ritmu, s nepretencioznim tekstom, uz ponešto prometa koji je u funkciji zvučne kulise, ponudio jednu sasvim simpatičnu i uhu ugodnu pjesmicu o vlastitom putu i traženju uz nezaobilazan povratak. I dalje se nižu lagane pjesme, relaksirajuće, dobre, kvalitetne pa i odlične, s onom jedinom maloprije navedenom „lingvističkom“ zamjerkom. Nažalost, u nastavku je još nekoliko prepjeva.
Ima ovdje pjesama koje lijepo sjedaju u uho, ali o odabiru pjesama za ovu kompilaciju mi je teško govoriti, jer ne poznajem Kreslinov opus. Jedino mogu konstatirati da instrumentalno gledano Kreslinova je kompilacija uistinu dotjerana: osim kvalitetnih pratećih vokala, niza žičanih instrumenata, u mnogim pjesmama možemo čuti i vrlo efektno upotrijebljene gudače. Ipak, možda je drugi cd zanimljiviji od prvog upravo zbog niza već navedenih dueta. U raznovrsnom kolažu ponuđenog nalazimo melankolične pjesme s primjesama romskog melosa, poneku u blues-stilu ili pak tradicionalnu, kao što je odlična izvedba „Ljubav se ne trži“ s Lidijom Bajuk. Neno Belan je s Kreslinom ponudio veseli duet „S Mure na More Jadransko“, a sa Zapadnim kolodvorom zasvirao je malo countryja. Ima ovdje i nekoliko živih snimaka među kojima su obrada pjesme „Grad“ Grupe 220 iz vremena Drage Mlinarca, sanremovska „Od višine se zvrti“ (u duetu sa Severom Gjurin) i sevdah „Voljelo se dvoje mladih“ s Indexima. Pjesma koja odudara od sentimentalno-melankolične cjeline je ona s naslovom „To ni političan song“, duet s Parnim valjkom koja zvuči kao da je netko AC/DC prilijepio na kraj albuma Neila Younga ili Donovana.
Moram priznati da mi ovaj album nije bilo lako ocijeniti. Na gore navedenu ocjenu naveo me opisan problem jezičnog karaktera, kao i nedostatak dinamike koju bi se, siguran sam, ostvarilo selekcijom i skraćivanjem materijala. Ali tada to ne bi više bila „kolekcija“ već „selekcija“. Ipak, vjerujem da album neće razočarati poklonike ovoga kantautora, a može poslužiti i kao dobar vodič za upoznavanje s Kreslinovim stilom, likom i djelom. Na informativnoj razini, kolekcija je sasvim dovoljna za sve koji su se pitali tko je i što radi Vlado Kreslin, a ukoliko se njome za autora više zainteresirate, posegnite za lepezom njegovih ranijih studijskih albuma.
Ivan Dukić
