Review

Odlična britanska pop/soul grupa Simply Red objavila je prošloga mjeseca svoj jubilarni, deseti studijski album. Album nosi naziv Blue Eyed Soul i obilježen je karakterističnim pop i blue-eyed-soul pjesmama u izvedbi jedinstvenog vokala Micka Hucknala, jedine konstante mančesterskog septeta.

Ono što je dobro (ili nije?) kod Simply Reda je da uvijek možete biti sigurni što otprilike možete očekivati. Oslanjajući se na zvuk Motowna, ovaj bend suvereno isporučuje kvalitetne uratke već više od trideset godina, a Blue Eyed Soul ipak u svom većem dijelu nije iznimka. Uz nekoliko osrednjih pjesama (npr. Take A Good Look, Don't Do Down, Riding On A Train), ostatak, ili većina, tvori kompaktnu cjelinu zbog kojih nam je drago da ova ekipa i dalje egzistira na sceni.

Da i nije tako, njihova ostavština je iznimno bogata kvalitetnim pjesmama da bi komotno mogli isporučivati ispodprosječne uratke, a koncertno i dalje biti vrlo atraktivni. Ne zaboravimo da su tamo negdje 2010. odlučili reći konačno zbogom snimanju albuma i koncertnim turnejama, a Mick je u vremenu do ponovnog povratka imena Simply Red na scenu snimio dva samostalna studijska albuma. Kažem povratka imena jer je samostalne uratke radio okružen članovima svog matičnog benda tako da, istini za volju, umirovljeno je bilo samo ime.

Po povratku iz, ipak samo, hibernacije objavili su kompilaciju kojom su obilježili 30 godina postojanja, odradili nekoliko turneja, potom su izbacili album Big Love, a sada se vratili i ovim recentnim izdanjem, za koji su nam također pripremili turneju u 2020. godini.

Album je ispolirao Andy Wright, stari suradnik benda (hrvatskoj publici poznat po suradnji s Gibonnijem) i taj je posao napravio sasvim pristojno. Tako da je finalni proizvod lijepo ispolirana zbirka soula, funka, romanse i ritama koja će fanove učiniti zadovoljnima, a simpatizerima dati dobar omjer solidnog i kvalitetnog da će za albumom ipak posegnuti i nakon prvih nekoliko slušanja.

Čvrsta trojka s potencijaom za nešto više.

Nenad Horvat