Keep Calm and Carry On

Kao dugovječan rock bend koji nikad ozbiljnije nije pomicao granice Stereophonics jako dobro odražavaju presjek britanskog prosjeka bez kojeg nikad ne bismo shvatili pravu veličinu Arctic Monkeysa. I zato je izuzetno korisno da takvi bendovi uporno opstaju. Osim toga, Dakota je remek djelo. Nakon preslušavanja novog albuma to mi je jasnije nego ikad prije.

 

Sizifovski naslov Keep Calm and Carry On stjecaj je okolnosti, ali i pogođena bit jer s tim se motom ne bude ljudi koji su noć prije nadmašili sami sebe. Stereophonics sigurno nisu iako su dalje u igri kao i svaki garažni rock bend s nekoliko live nastupa mjesečno. Politika im se nije promijenila, jedino što ovaj put nije urodila hitom. Razlike su formalne; zvuk je malo zabrazdio u čistoću monotonije, vokal je postao usamljeniji i sve se zajedno vratilo na neku aktivnu točku traženja koja nesigurno stoji na raskršću trendova. K tomu, stihovi nikako ne pogađaju. 

 

Album počinje američkim soft rock nabrijavanjem u pjesmi She's Alright na što se nadovezuje simpatični pop izlet Innocent u kojem vokal još nije potpuno potonuo u očaj uzastopnog ponavljanja stihova. Beerbottle postupno prelazi na mračnu stranu, a sve nakon toga nema smisla spominjati. Osim možda Uppercuta i 100MPH s klasičnim boemskim konstrukcijama koje bendu ipak najviše pristaju.

 

I kad kritiziram ne kažem da tu nema kvalitete, kvaliteta mora postojati već na temelju iskustva ali ona me ne zanima, samo one stvari koje su u stanju poremetiti receptore u mozgu, a tih nema. Isto tako, u ponavljanju stihova nema ništa loše, ali onda mora postojati uporište u ritmu ili nečem, a toga nema jer kad Kelly Jones zavija u prazno to nikom ne znači ništa. Vjerojatno ni njemu samome.

 

Tako da nažalost moram konstatirati kako bend za nove iskre treba pričekati osmi album u kojem će, nadam se, eksploatirati veću količinu energije i manje patnje. Liste su im oduvijek bile blagonaklone, imidž im je dobar, gitare na raspolaganju. Samo još trebaju zvukom nadmašiti nepretenciozne naslove i gomilu referenci kojima nepotrebno opterećuju svoj velški duh. Pitchfork nije mjerilo i zaista nije imperativ stvarati ambijentalnu muziku za kišna poslijepodneva. Rock sasvim dobro funkcionira i kad pršti od euforije.

 

Marina Vukman