Review
Rade Šerbedžija je u njima pronašao glazbenu pratnju po svojoj mjeri i od te točke priča je mogla krenuti. Ekipa - šestoro njih - iz Zapadnoga kolodvora, da se razumijemo, itekako zna svirati. Da je drukčije, ne bi se, uostalom, ni mogli uklopiti u Šerbedžjijn transprostorni i transvremenski glazbeni vlak, no po izlasku na tržište i njihova albuma, nameće se neizbježno pitanje - je li im to (već sad) trebalo?
Praktički usporedo s izdavanjem čak dva izdanja što ih ovaj sekstet potpisuje s čuvenim nam glumcem (o oba smo zadnjih dana pisali), dolazi nam album jednostavno nazvan "Zapadni kolodvor", što ih čini trenutno možda najzastupljenijim imenom među domaćim novitetima. I dok su na albumu "Vrijeme je, draga, vrijeme je" bili više nego primjeren prateći bend, baš kao i na iscrpnom koncertnom "Live 2013", vlastiti ih studijski album nalazi na najtanjem im području - što to uistinu novo ili osobeno imaju za ponuditi? Ukratko - vrlo, vrlo i još jednom vrlo malo. Toliko da se "Zapadni kolodvor" čini apsolutnim viškom u ičijoj diskografiji.
Naime, album čije pore sastavljene od kolaboracija s priznatim imenima hrvatske i susjednih scena popunjavaju instrumentali s referentnih točaka kulture prošloga stoljeća, poput "The Entertainer" Scotta Joplina (posebno popularizirana kao glavna tema u filmskom klasiku "Žalac") ili Hačaturjanova "Plesa sa sabljama", jako teško izdržava temeljna pitanja koja umjetnik sebi pred objavljivanje CD-a treba postaviti. Mužikaško-kabaretski postavljen i uštiman instrumentarij Zapadnoga kolodvora tako nije postavljen ni uštiman za samostalna dostignuća, toliko očito da se ovaj album čini poput nečeg dobivenog "preko veze", kao da se napokon do diskografa probio najbolji bend za pireve u vašem susjedstvu. Možda i kao promotivni materijal za dijeliti na gažama, jer, glazbeno, sve je na svom mjestu i servirano za ciljanu publiku, osim što se, bar meni osobno, bilo teško oteti dojmu da je "Moderato cantabile" u ovoj verziji silovana ("Djevojka iz moga kraja" mnogo se spretnije tu (s)našla, kad već govorimo o Arsenu), a "Samo jednom se ljubi" ispotezana do neprepoznatljivosti (to je, doduše, više "zasluga" Ricarda Luquea nego samoga benda).
Instrumentali bi trebali predstaviti bend kao respektabilno ime, ali to uspijevaju tek donekle samo "Czardas" i "Pruži mi ruku", dok im za mikrofonom, moram priznati, bolje pristaju dame. Naime, i mlada makedonska pjevačica, glumica i nekadašnja misica Jana Stojanovska i naša glumica (sve više i pjevačica) Lucija Šerbedžija imaju odlične minute na bar pola sata predugom albumu. Sve skupa, uglavnom, ispod prosjeka očekivanog za ime kojem će mnogi rado tepati i koje je, uostalom, uz sebe vezalo i takva imena kao što su Arsen Dedić, Vlatko Stefanovski ili Vlado Kreslin. A posebno za nekog tko se u tako kratkom vremenu oglasio s čak tri albuma, makar i u sporednim ulogama.
Toni Matošin
