Idejni začetnik, ali i organizator ovog događanja je Tomas Krkač, čovjek i glazbenik koji je zaslužan za mnoga glazbena događanja u Zagrebu. Vintage Rock Session je, zapravo, novi program, ali i svojevrsni nastavak i produžetak niza koncerata još od Kulušića 1982./87.; Dance Rock session, SKUC 1998./99. ; Ruby Tuesday Saloonu 1990./2000.; Sax Crossroads 2004./2006.; Boogaloo Plan B 2007. i VIB 2012./2020. Svi ti programi bili su u formatu sessiona, uz poznate goste, uz tematske blokove posvećene legendarnim bendovima i solistima svjetske rock scene. Većina tih nastupa zabilježena je tonskim i video zapisima za TV emisije, LP ploče, kasete Audio i VHS, CD i DVD izdanja. I opet, sve navedene projekte osmislio je Tomas Krkač i to kao muzičar, urednik i producent pa je tako bilo i ovaj puta. Zbog tog višegodišnjeg rada dobio je nagradu 2019. Medalja Grada Zagreba za doprinos glazbenoj sceni te razvoju zagrebačke klupske scene. Naravno, nagrada je otišla zasluženo u prave ruke.
Zbog svega toga to jednostavno nismo mogli propustiti. Tu mislim na već standardnu ekipu (Meri, Kapo i Mike), koja iz Križevaca "piči" za Zagabriju prvenstveno radi odlične "mjuze". Tako je bilo i sinoć, gdje smo stigli uoči samog početka svirke!
Nismo stigli popiti ni prvo piće, a na stage izlazi Goran Bakić, koji je ujedno bio i voditelj kroz ovu sjajnu glazbenu večer koja se odvijala kroz puna, ali puna 3 i pol sata paklene svirke. Bakić najavljuje svirku Vedrana Božića, Tomasa Krkača i Kreše Randića tko ne zna tko kaj svirka, neka se ostavi daljnjeg čitanja i posveti svoje vrijeme nečem drugom. Da, Vedran i ekipa krenuli su s Ericom Claptonom i Jimi Hendrixom i tu su na neki način bili oni koji su razbijali taj neki početni grč, kojeg, zapravo, nije bilo jer je publika vrlo brzo, već nakon nekoliko sekundi krenula uživati i "čagati" na ono što dolazi sa stagea.
Nakon ovog seta na stage dolazi Branko Požgajec i svojojm flautom i vokalom lijepo nas vodi kroz glazbu Beatlesa i Freeovaca, upečatljivo i vrlo dojmljivo glazbeno iskustvo koje se rijetko ili gotovo nikada ne susreće. Da, nikako ne smijem propusti naglasiti gotovo neprimjetne klavijature Jurice Leikauffa, koji tako suptilno i ne nametljivo daje taj pravi kolorit u backgroundu svake pjesme u kojoj se pojavljuje, pa sve do do briljantne izvedbe "Riders on the Storm" Doorsa, gdje u cijeloj izvedbi moram potencirati upravo Jurine klavijature, koje su me doslovno oborile na pod. Koja izvedba, koja glazbena priča i koji utovar te posebne količine pozitivne vibre! Cijela ekipa ostala je osupnuta što tako izvrsna svirka čini nama koji smo odrastali uz tu mjuzu i bandove.
Cjelovečernji nastup podijeljen je u setove, pa iako se čini da je sve relativno rano počelo, a upravo to baš daje taj "vinatage" štih i zapravo podsjeća na satnicu legendarnog londonskog kluba "Marquee" i zagrebačkog "Kulušića" iz osamdesetih. Ubrzo na scenu dolazi Borna Čop koji svojim setom Rolača dodaje još ulja na vatru i publika je normalno čekala da se to dogodi jer tko bi mogao svirati nakon Beatlesa ako ne Stonesi! Vintageom se praši bez milosti i publika se razbacala u cijelosti. Moje osjetilne stanice bile su pod velikim pritiskom i dozom osebujne i dostatne količine zadovoljstva i uživancije!
Moram priznati da mi je baš bilo drago kada sam se prije svirke susreo s Tomasom, koji mi je rekao da mu je baš drago da sam/smo došli na svirku i da se nada da će sve biti ok. Naravno, bilo je puno više od toga!
Nakon kratkog predaha novu glazbenu priču otvara vanserijski glazbenik Branko Bogunović-Pif koji je svojom svirkom akustične gitare a potom i električne oduševio sve nazočne od autorskih stvari preko Stevie Raya Vaughana, Tommya Emanuela, Rorya Galaghera, Testovaca.
Ovaj impresivni glazbeni vremeplov ne staje već ide dalje, a na stage dolazi ekipa koja nas doslovno pogađa svojim glazbenim odabirom.. Onak', u zadnje vrijeme se ne sjećam da sam nekoga čuo da izvodi uživo, pored ostalog, i stvari, nažalost, pokojnog Davida Bowieja, opako. Onda se radi mali svojevrsni glazbeno-opušteni "break" u vidu country-rocka i vokalne izvede Rajke Sutlović . Potom na "stage" izlazi Valerija Nikolovska i Viktor Lipić na klavijaturama i slijedi pravi mali uragan i vokalni tsunami Valerije koja bezrezervno odaje počast legendarnoj Janis, koja da je živa prije samo dva dana računajući od sinoć 19. siječnja proslavila bi svoj 81. rođendan, no sudbina je odredila drugačije. Valerija svojom posvetom velikoj Janis doslovno je pomela sve oko sebe. Primjerice, njezina izvedba "Ball And Chain" može se mjeriti s najvećim svjetskim glazbenim divama, koje znamo titulirati kao sljedbenice velike i neponovljive Janis. U samo 4 stvari, uz odličnu pratnju benda, Valerija je još jednom zakucala svoj status jedne od najvećih pjevačica na ovim prostorima, po meni i puno, puno šire!
A potom slijedi Tomas Krkač i Telefon Blues Band, koji nastavljaju svu tu potenciranu rock i blues glazbenu priču. Ovaj naglas na blues ide na dušu izuzetne Valerije i pratećeg benda!
Lijepo je čuti opet one svima poznate uspješnice osamdesetih i priznajem lijepo smo se zabavili, a na kraju cijele priče na "stage" je doslovno dopuzao "cazy motherfucker "Renato Metessi - Renči", koji je svojim izvedbama potaknuo sve ono što rockerima treba, a to je luda svirka i ludi scenski nastup uz razularenu "čagu" ispod bine. Je fakat rulja je bila "ludilo". Na kraju tu je bila i poruka: "volite se, ljubite se i slušajte rock 'n' r!" Ok, osobno to već činim pune 54 godine i, fakat, još mi nije dosta! K vragu!
Jedva čekam najavljeni i budući očekujući nastavak! Ovo je bio prvi pogodak, još da se priča prebaci u subotu navečer, to bi bilo istinsko ludilo!
Yours,
Mladen Lončar - Mike
