Review
Šesti album jednog od najpopularnijih bendova na svijetu, britanskog Coldplaya, najavile su dvije poprilično drugačije pjesme: ambijentalna Midnight te za pop radio također poprilično drugačija Magic. Podsjetimo se: zadnji album, komercijalni dance-rock Mylo Xyloto bio je svjetski uspjeh, a singlovi vrlo popularni, bombastični i pamtljivi. Najavne pjesme ovog albuma zasad su napravile potpuni zaokret u zvuku.
Razloge, kao što ste već čuli, može se naći u privatnom životu frotmena Chrisa Martina, koji se nedavno razveo nakon desetogodišnjeg braka. Ovaj album se bez ikakvih iznimka ili drugih tema bavi upravo tim teškim trenutcima veze prije i poslije prekida. Ali doslovno, nema više ničega osim toga. Vidi se neki pokušaj da se napravi koherentniji tematski album nego kaotičan prethodnik.
Bit ću iskren: svaki album Coldplaya dosad imao je nekoliko stvarno loših trenutaka, svaki je album imao dosta trenutaka koji nisu vodili nigdje. Međutim, oni kad bi pogodili, pogodili bi dobro. I oduvijek su bili na meti kritike, što zbog uistinu klišejiziranih tekstova, što zbog svog eksperimentiranja. Naravno, kad su na Viva La Vidi eksperimentirali s orijentalnim elementima, nitko nije to smatrao lošim. No kad su uzeli elemente elektronike i dance glazbe te Rihannu za gostovanje, ljudima je bilo previše.
Ipak, oni su uvijek bili bend koji bi se slušatelju puno više svidio ukoliko bi dotični uzeo trenutke koji valjaju i uživao u njima, bez prevelikih filozofija oko ogorčenosti što se čini da kompletno dobar album ovi momci jednostavno ne mogu napraviti.
Ovaj album nema toliko eksperimentiranja. Vrlo je suptilan, od prethodnika je najsličniji prvijencu Parachutes, no s više elektronike. Što se tiče klišeja, oni su sveprisutni, ali ovo je jedan od rijetkih puta kad su sasvim na mjestu, bez da zvuče pretjerano.
Možda je to jednostavno suosjećanje s Chrisom, iz čijeg glasa na gotovo svakoj pjesmi progovara bol ili često samo devastirana rezignacija. Aktivnim slušanjem albuma postajete svjesni ogromne tuge iza stihova koji napisani na papir stvarno ne djeluju impresivno, no unutar pjesme uistinu oslikavaju vrlo širok spektar emocija - od opsesivnosti, straha ili bolne pomirenosti pa do zadivljenosti, vjere ili želje za oživljavanjem prošlosti.
Već spomenuti singl Magic, elegantna i suptilna balada koja se lako uvlači pod kožu, u neku je ruku sažetak albuma - vjera u magiju (ljubav) bez obzira na tugu. I lijepa je pjesma, krasno isproducirana, Chrisov falseto stvarno ugodan dodatak. No iduće dvije, Ink i True Love, svaka na svoj način daju još ljepši i tužniji prikaz situacije. Ink je predivna balada na kojoj se perkusije i gitara stapaju u vrlo melodičnu i dirljivu pjesmu neodoljivog refrena, a True Love jednako divna, ukrašena sintesajzerom, s tako jednostavnim, a emotivnim refrenom ("Tell me you love me; if you don't, then lie to me...") koji se ponavlja više puta kako bi se stvorio dojam moljenja.
Čak i u pjesmama na kojima bi se moglo poraditi (Another's Arms dobro bi došao malo bogatiji aranžman ili malo kreativniji refren) emocija je stvarno vrlo lijepo prenesena.
Nasuprot svim pjesmama (na prvi pogled) stoji A Sky Full Of Stars, suradnja s Aviciijem, već osuđena i popljuvana zbog spajanja EDM-a i piano rocka. Užasno me živciraju takvi komentari. Da, izbacivanje ove pjesme kao singl vjerojatno je pokušaj zgrtanja novaca, Avicii je odabran jer je trenutno vrlo popularan kao producent, u redu, jasno nam je. Ova pjesma, međutim, ima ni najmanje lagan zadatak - jedina uptempo pjesma na albumu, predzadnja na tracklisti, treba zvučati kao da joj nije mjesto na prethodniku, nego upravo na ovom albumu. I stvarno uspijeva u tom zadatku. Zvuči sasvim u duhu ovog albuma, daje mu energije koja mu je stvarno potrebna bez nje, a i sama kao pjesma koja samostalno stoji jednostavno je jako dobra - produkcijski je stvarno odlična, opet Chrisov falseto služi kao poseban ukras pjesmi, odličan je spoj euforije i zadivljenosti te tuge i napuštenosti. Žalosno je što će biti isforsirana na radiostanicama u idućih nekoliko mjeseci jer stvarno vrijedi puno više od toga.
Kako sam već spomenuo, nisu Coldplayevci poznati po ujednačenim albumima, i ovaj je nažalost isto takav. Oceans, O, Always In My Head nisu na razini kao prethodno spomenute i nahvaljene pjesme. Na trenutke zazvuče i kao filler materijal.
I ovaj album, koliko god na trenutke bio impresivan i drugačiji u odnosu na prethodnik, i dalje je, ruku na srce, stopostotni Coldplay. I to je u nekim trenutcima albuma pozitivno, u drugima opet negativno. No eto, u šest dosad izašlih albuma skupilo se dovoljno materijala za jedan, možda čak i dva dobra cjelovita albuma pa - tko voli, nek' izvoli. A Chrisu želimo život koji će i dalje ovako plodno djelovati na njegovu glazbu. Ne nužno tugom, ali intenzitetom.
Mislav Živković
« Mylo Xyloto 
