Review
Najočekivaniji album 2022. godine konačno je objavljen. The Smile, bend je kojega čine Thom Yorke i Jonny Greenwood iz grupe Radiohead i Tom Skinner, bubnjar iz jazz grupe Sons Of Kemmet, objavili su svoj prvijenac. Svima je poznato da je Covid-kriza za sobom povukla izostanak nastupa, te je mnoge glazbe preusmjerila u kreativnom smjeru, pa je tako nastao i materijal za ovu, novu grupu. Debitirali su na Glastonbury festivalu u svibnju prošle 2021. godine, no već početkom ove godine, objavili su četiri singla, te u siječnju održali i nekoliko nastupa u Londonu. Jednome od njih sam i osobno prisustvovao, s obzirom da se koncert prenosio putem interneta. Pri tome me fasciniralo koliko mnogo ova trojica glazbenika mogu pružiti svojom izvedbom uživo.
Album uistinu lijepa naziva: „A Light For Attracting Attention“ objavljen je putem glazbenih platformi tek nekoliko dana prije koncerta koji će se u Zagrebu održati 16. svibnja, a u fizičkom izdanju kao CD i vinil moći će se nabaviti od 17. lipnja. Zanimljivo je da upravo nastupom u Zagrebu započinje premijerna turneja prvijenca ove super-grupe. Dakle, nakon prvog koncerta u Zagrebu, The Smile će nastupiti u Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj, a između ostalog i na Down The Rabbit Hole festivalu u Nizozemskoj i Montreux Jazz Festivalu, a turneju će završiti 20. srpnja s koncertom u Taorminu na Siciliji.
Na albumu je 13 pjesama. Neke od njih, kao što su pjesme „You Will Never Work in Television Again“, „The Smoke“, „Skrting On The Surface“ te „Pana-vision“ poznate su nam od ranije, jer su ih prethodno objavili kao singlice. Sve su popraćene odličnim reakcijama kritike i publike, te im je stoga album proglašen 'najiščekivanijim izdanjem godine'. Dvadesetoga travnja pridružio im se i peti singl: „Free In The Knowledge“, za kojega je video napravio Leo Leigh.
Album je producirao i miksao Nigel Godrich, koji je glazbenoj publici poznat po radu na svim albumima Radioheada, od “OK Computera” nadalje, alii po suradnji s Airom, Beckom i Travisom. Masterizirao ga je Bob Ludwig, poznati američki glazbeni tehničar. Na albumu su svirali i gudači London Contemporary Orchestra te brojni suvremeni britanski jazz glazbenici poput Byrona Wallena, Theona i Nathaniela Crossa, Chelsea Carmichael, Roberta Stillmana i Jasona Yardea.
Album otvara lagana i atmosferična pjesma „The Same“. Smirujuće klavijature, složeni ritam, visoki Yorkeov vokal i gudači, intrigantan je uvod u jedan kvalitetan album. „The Opposite“ je još zanimljiviji: od Skinnerovih nevjerojatnih ritmičkih rješenja, preko ostalih instrumentalnih nadogradnji u koje se uvlačimo polako u ovaj interesantan album kao u paukovu mrežu. Treća po redu „You Will Never Work In Television Again“ žešća je od prethodnih i pomalo me podsjeća na Cold War Kids. „Panavision“ je sjetna ugođaja: glas uz klavir, dopunjen bubnjevima i ostalim nenametljivim instrumentima, s tekstom kojim se preispituju temeljne duhovne vrijednosti. „The Smoke“ svojim ritmom i bas gitarom osvaja već na prvu, a pjesma je aranžerski i izvođački napravljena savršeno. Iduća „Speech Bubbles“, logičan je nastavak prethodne pjesme. „The Thin Thing“ ponovno je nešto bržega ritma s vrlo zahtjevnim riffom koji se zarazno lijepi po moždanim ćelijama. Novi lagani klavirski intro uvodi nas u sljedeću „Open the Floodgates“. Zanimljiv je i tekst ove pjesme: „Don't bore us / Get to the chorus / And open the floodgates / We want the good bits / Without your bullshit / And no heartaches…“. To je jedna od pjesama koje zahtijevaju više slušanja, ali je opuštajuća i lijepa. U „Free In the Knowledge“ čuje se nešto više ritam gitare, a posebnu snagu joj daju gudači u drugom dijelu pjesme. Definitivno mi je najljepša pjesma ovoga albuma. Ali ovdje su još četiri pjesme: „Hairdryer“, „Waving A White Flag“, „We Don't Know What Tomorrow Brings“ i „Skrting On the Surface“. U prvoj od navedenih Tom Skinner oduševljava svojom jazz tehnikom sviranja bubnjeva, „Waving A White Flag“ ponovno ima neki sintetički lajt motiv koji će se mnogima brzo uvući u uho, „We Don't Know What Tomorrow Brings“ ponovno obara kombinacijom basa, bubnjeva i sintetičkih zvukova, ali i refrenom koji nam izgovara i onu svima poznatu svakodnevnu istinu – ne znamo što nam sutra nosi. Na kraju albuma nalazi se još jedna lijepa pjesma - „Skrting On the Surface“, koja se ponovno uvrstila među moje favorite.
„When we realize, we have only to dive, then we're out of here (oh, oh, oh)
We're just skating on the surface (oh, oh, oh)
We have only to click our fingers, and we'll disappear (oh, oh, oh)
We're just skating on the surface (oh, oh, oh)…“
Sve u svemu, moglo bi se zaključiti da su The Smile ispunili očekivanja i realizirali jedan uistinu zanimljiv album. Nije to kolekcija hitova koji obaraju i osvajaju na prvu, već slojevita zbirka kvalitetnih i pomno razrađenih kompozicija koje nas polako i nenametljivo uvlače u svoj svijet. Svi instrumenti, aranžmani i produkcija izvedeni su savršeno i ukoliko vam ne smeta Yorkeov način pjevanja u kojemu se vrlo često giba u visinama koje su blizu područja muškoga falseta, u ovome ćete albumu nesumnjivo potpuno uživati. A, bez imalo dvojbe, posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će nam The Smile to uprizoriti uživo. Sudeći prema nastupu u Londonu, bit će to još jedan koncert za pamćenje.
Ivan Dukić
/
