Review
Svaki filmski nastavak Harry Pottera pratio je bogati zvučni materijal. Za prva tri filma bio je zadužen John Williams koji u svoju biografiju piše i Ratove zvijezda i Supermana. Muziku za četvrti nastavak radio je Patrick Doyle (sjećate se zadnje scene iz Carlitovog načina?), dok je čast stvaranja ambijenta za peti i šesti nastavak pripala manje spektakularnom i više televizičnom Britancu Nicholasu Hooperu koji je svoj zadatak shvatio vrlo britanski ozbiljno. Do te mjere da to graniči s dosadom.
Da se razumijemo, Harry više nije dijete, on je mladić i muče ga adolescentske brige. Platonska ljubav za njega prerasla je nevine osjećaje i tijelo mu se ispunilo anksioznošću. Ili nam bar tako poručuje novi soundtrack pun unutarnjih pejzaža rezanih s tek pokojim big bandom i holivudski deliričnim klasičnim orkestrom u trajanju od preko sata, u 28 stavaka. I iskreno, protiv introspektive i atmosfere nemam ništa, ali samo jednolično nizanje sličnih nedorečenosti bez dovoljno kontrastnih, čvršćih dijelova doprinosi gubljenju vrijednosti obiju krajnosti, jer treba najmanje dvanaest sati sna da bi se usredotočeno pratilo album od početka do kraja. A to nije za neku pohvalu, pogotovo kad je u pitanju blockbuster.
U moru magle i slabe vidljivosti izdvajam samo dojmljive, ali opet do kraja nedefinirane korske dijelove s početka, i jazzy instrumental Wizard Wheezes koji nakon suviše zahtjevne reinterpretacije Williamsove Hedwig's Theme sjeda kao melem na ranu. Atmosfera tek ponegdje dobiva svoj dublji smisao, kao u npr. When Ginny Kissed Harry, a u većini slučajeva zvuči nepamtljivo i dosadno. Uglađene barokne, možda malko ekspresionističke – jedanaesta Ron's Victory i posljednja The Weasley Stomp jedine su, voluminozno gledano, uzlazne krivulje na soundtracku koje jednostavno ne uspjevaju u svojoj funkciji podizanja adrenalina s obzirom na gorku činjenicu da su sa svih strana okružene nepodnošljivom lakoćom postojanja koja prevladava kao generalni ugođaj.
Dakle...skoro pa odrasli Harry Potter dobio je punoljetnu glazbenu priču u kojoj više nema mjesta ni gotičkim anno domini natpisima, ni vizualno zasićenim slikama. I vjerojatno bi sve zvučalo drugačije da se kompletna ozbiljnost situacije svela na npr. pola sata. Ovako, dobro ili loše – ne znam, ali nekako, iako bez sumnje odrađeno profesionalno, bez prepoznatljivog potpisa, barem u odnosu na film koji podržava.
Marina Vukman
« Best Of Bond...James Bond 
