Review
U poplavi glazbenih izdanja kojima se slavi Božić, jedan od najvećih kršćanskih blagdana, uglavnom sa slatkim, poznatim, reciklirajuće stereotipnim sadržajem pojavio se ovaj totalno atipičan u odnosu na „konkurenciju“ koja to izdaje uglavnom zbog zarade.
Obzirom o kome je riječ, nije moglo ni biti drugačije. Frontman i vokal Screaming Trees, fundamentalnog benda zaslužnog za razvoj grungea, suvremenika Pearl Jam i Nirvane, poznat po svom baršunastom vokalu, tenoru kojeg mnogi uspoređuju s Leonardom Cohenom, Tomom Waitsom ili Johnnyem Cashom. Nakon završetka suradnje s matičnim bendom poznat je po kolaboraciji s još jednim velikim imenom rock scene – Queens of the Stone Age.
Mark je još jedan od ljudi odjevenih u crno, kao što su mračni i njegovi stihovi, kao što uostalom nagovješćuje i samim naslovom ovog albuma. Svojevremeno je izjavio: „crno je boja, to je sada moje ime“. Ništa čudno, obzirom da je već s 12 godina bio proglašen poznatim gradskim pijancem zbog poznatog predloška (agresivna majka, otac alkoholičar), iako u toj dobi nije smio konzumirati alkohol. Naredni „hobiji“ su bili heroin i crack s posljedicama, kao što su učestale tučnjave, krađe, velikim dijelom kao rezultat gubitka dragih osoba.
Zgodna je i znakovita usporedba proizašla iz suradnje s Isobel Cambell (Belle & Sebastian) za koju je napisano da se radi o klasičnom oksimoronskom primjeru - Ljepotici i Zvijeri.
Postoji i zgodna priča iz doba Screaming Tree, kada je basist Van Conner isprovociran Liam Gallagherovim zgražanjem na njihovu glazbu svojim Fender Precisionom istom razvalio facu. Tako to rade ortodoksni rockeri.
Ako ste očekivali od ovog albuma totalno skretanje od zadanih i uobičajenih normi vezanih za blagdansku glazbu, onda niste pogriješili, svojim sugestivnim vokalom Mark je prezentirao obrade tradicionalnih Božićnih pjesama („The Cherry Tree Carol“; O Holly Night“; „We Three Kings“) ispričanih u kombinaciji mračnih/tužnih, ujedno i toplih nota koje duboko protresaju osjećaje, te koje s lakoćom zaokupljuju pažnju, uvjetujući pri tome opetovanje slušanje.
Nalazimo i prepjev stare „Christmas Eve Can Kill You“ u prvotnoj izvedbi Everly Brothersa, a napisanu od strane Dennisa Lindea, autora Elvisove „Burning Love“ u kojoj je Mark sugestivno pustio svoj prekrasan vokal kojem zaista treba bespovratno vjerovati u iskrenom iskazivanju Božićnih emocija. Impresionira vokalna izvedba u „Coventry Carol“ ogoljena na Markov sjetan vokal kojim je na praznom platnu dočarao tugu i čemer.
Mark je svoj autorski doprinos izrazio kroz „A Christmas Song“, te „Death Drums Along the River“ , psihodelično/ratničkom pozivom na rasni tulum.
Dosta atributa koji su obilježili njegov opus, poput: tamno, hladno, opijajuće, melanholično, nerazumljivo zbog svoje kompleksnosti, možemo pronaći u ovoj zbirci radosnih, ujedno i tužnih momenata.
Ukratko, ovo nisu uobičajene Božićne radosnice, ovo je trenutak u vremenu i prostoru kojeg treba konzumirati drugačijim pristupom koji rezultira apsolviranjem jedne osebujne glazbene skice. Ovo zaista nije album kojeg ćete dati kao Božićni dar, bez negativnih konotacija, naravno. Ovaj album, unatoč određenoj temi, predstavlja punopravni dio sve blijeđe, pristojne glazbene scene.
Đorđe Škarica
/
« Straight Songs Of Sorrow 
