Review
Keith Richards autorska je polovica jedne od najvećih institucija rock glazbe, a to su „The Rolling Stones“. Skroman i nenametljiv, glavni je gitarist ovoga antologijskog benda i prateći vokal. Premda uživo nastupa uz barem još jednog gitarista (Briana Jonesa, Micka Taylora ili Rona Wooda), mnoge dionice odsvirao je u studiju sam, kako ritam, tako i solo gitare. Tijekom svoje bogate glazbene karijere, snimio je i tri samostalna studijska albuma: „Talk Is Cheap“ (1988.), „Main Offender“ (1992.) i „Crosseyed Heart“ (2015.).
A priča o nastanku ovog albuma ide od prilike ovako. Odnosi između Jaggera i Richardsa su u trećem desetljeću postojanja grupe pomalo zapali u krizu. Prema mišljenju Richardsa, Jagger je 'izgubio kompas' i pokušavajući pratiti aktualne glazbene trendove, udaljio „Rolling Stonese“ od njihova temeljnog stila. Osim toga, pomalo se previše posvetio samostalnoj karijeri snimivši album „She's the Boss“ (1985.) i „Primitive Cool“ (1987.). Između njih se uglavio album The Rolling Stonesa „Dirty Work“ (1986.) čija je pjesma „Harlem Shuffle“ dosegla 4. mjesto britanske top-ljestvice. I u trenutku kad je Jagger bio više zainteresiran za nastavak solo karijere nego turneju i promociju spomenutog albuma „Dirty Work“, Richards je odlučio snimiti i nešto svoje. Pri tome mu je uvelike pomogao Steve Jordan američki bubnjar, skladatelj i producent kojega je Richards upoznao tijekom snimanja Stonesovog studijskog albuma. Počeli su sviruckati neke sessione, a onda mu je Jordan ponudio da nešto snime zajedno. Keith je navodno tada rekao: „Zašto ne? Gledam na zidu kalendar s nastupima 'Rolling Stonesa' i vidim da je prazan.“ I tako je počelo. Jordan je ujedno i koautor kompletnog materijala na albumu, a u mnoštvu glazbenika koji su pri snimanju sudjelovali, spomenut ću za početak samo jednog – Micka Taylora, bivšeg gitarista „The Rolling Stonesa“, koji je došao na mjesto Briana Jonesa, a napustio grupu 1974. godine.
Originalni prvotni album sadrži 11 vrlo interesantnih skladbi. „Big Enough“ počinje silovito u funky ritmu, naglašenog basa, efektnih pratećih vokala, s perfektnom solo-dionicom na saksofonu. Već iduća „Take It So Hard“ je tipična pjesma Rolling Stonesa, riffovska i s poznatim solom na gitari. Slijede odlična izuzetno svježa „Struggle“ i „I Could Have Stood You Up“ u ritmu klasičnog rocka s 'be-bop' pratećim vokalom. „Make No Mistake“ smiruje album s vokalom koji pomalo podsjeća na Boba Dylana. „You Don't Move Me“ je navodno pjesma upućena Jaggeru u kojoj u tekstu govori kako ga više kreativno ne potiče i kritizira njegovu pohlepu. „How I Wish“, „Rockawhile“ i „Whip It Up“ još su tri tipične pjesme u stilu Stonesa, dok me „Locked Away“ s laganim provlačenjem steel gitare i violine, odnosno blagim prizvukom countryja podsjeća na JJ Calea ili ono što je kasnije u samostalnoj karijeri radio Mark Knopfler. Posljednja „It Means A Lot“, ritmična i riffovska, prava je poslastica za kraj službenog dijela albuma koji nagovješćuje da će Keith Richards još mnogo toga dobroga snimiti.
S obzirom da je prošlo okruglih 30 godina od prvog izdanja ovog albuma, objavljeno je ovo reizdanje i to u nekoliko različitih oblika: kao vinilni dvostruki album, dvostruko cd izdanje i box s nizom priloga, fotografija i prigodnog materijala. U svim slučajevima, originalnom materijalu pridodane su snimke koje su nastale tijekom sessiona u pauzama snimanja ovog albuma. I upravo to albumu daje potpuno novu čar i dimenziju.
Na drugom disku nalazimo redom snimke perfektnih sessiona, kojih se Keith nedavno sjetio da ih posjeduje pa ih je odlučio objaviti. Svakako treba spomenuti instrumentalni „Blues Jam“ s već spomenutim Mickom Taylorom i legendarnim Johnniejem Johnsonom na klaviru. „My Babe“ je blues standard Willieja Dixona, pjesma koju su ranije snimali Little Walter i Rickie Nelson. Richardsova verzija je topla, lagana i nenametljiva. „Slim“ traje deset minuta i pravi je užitak za uši, a tu je još jedan blues standard Eddieja Taylora - “Big Town Playboy”.
I tako je nastao jedan odličan album. Nakon malih nesuglasica dvojice dugogodišnjih suradnika, iz sessiona s glazbenicima i prijateljima s kojima je Keith, kako kaže, želio oduvijek svirati. Ono što je najljepše u svemu tome, čini mi se jedna nedavna Keithova izjava povodom reizdanja ovog albuma: „Radeći na albumu 'Talk Is Cheap' naučio sam Micka još više cijeniti.“
Ivan Dukić
