Jednog poslovično radnog utorka (za one sretnike kojima jest bio radni) pojavio se nakon gotovo 3 desetljeća iščekivanja jedna od glazbenih ikona čiji korijeni upravo sežu iz onog što bi anakroni sociolog i danas nazvao radničkom klasom. Ne zamjerite mi blagu politizirani uvod u ovaj izvještaj, jer i sam John Lydon svoje porijeklo rado i ponosno spominje i opominje današnje vrijeme u kojem je upravo ta zaboravljena radnička klasa tek jedna od usputnih tema buntovnih i razočaranih studenata i nostalgičnih penzionera nakon koje čašice više.
Prilika i odluka da uživo vidim PiL za mene je bila pomalo specifična u odnosu na većinu publike koja je pohodila Tvornicu ovog utorka. Kažem to jer osobno nikada nisam bio žestoki poklonik Lydonove mlade inkarnacije u obliku Rottena, a Public image sam relativno površno poznavao do prije godinu dana. U Tvornicu sam došao isključivo doživjeti jednog glazbenika kojeg smatram nezaobilaznim za glazbu 20.stoljeća te okusiti uživo progresivne i avangardne glazbene ideje koje je pokušavao razviti i samopromovirati kroz albume PiL-a. Kontroverzan, iritantan, genijalan, pomaknut, ispred ili iza ovog vremena, Lyndon ili Rotten (ovisno o tome koga pitate); gospodin Johnny je uvijek glasio za energičnog i nepredvidivog showmena i netko tko se ne štedi na pozornici, a jednako tako ne štedio ni svoju publiku. Sve to me zanimalo u praktičnom obliku kao iskrenog zaljubljenika u glazbu, koji je s određenim očekivanjem, ali potpuno slobodan od predrasuda čekao da Lyndon i ekipa izađu pred solidno popunjenu Tvornicu.
Par pogleda po publici odavalo je dojam da je prosjek godina ipak nešto iznadprosječan za koncert u Tvornici – bilo je tu svega od tinejdžera do prosjede zrelije gospode. Nekih 45 minuta kasnije od predviđenog počeo je nastup PiL-a što se podjednako može predbaciti gospodinu Lyndonu kao i navici hrvatske publike da pristižu na koncerte i nakon predviđenog početka. Kako gužva nije bila prevelika imao sam priliku vrlo ugodno pozicionirati se u prve redove i prepustiti se showu Lyndona i pratećeg benda. U svom prepoznatljivo otkačenom stilu izašao je obučen u zatvorsku odoru i otvorio paradu kaosa pjesmom „Albatross“. Bilo je potrebno 2-3 pjesme da se bend potpuno razigra, ali i da stvori vezu s publikom koja je pomalo mlako reagirala na početku da bi već u drugoj polovini koncerta (koji je trajao solidnih sat i četrdesetak minuta) PiL pristojan dio Tvornice natjerao na razigrano poskakivanje, plesanje i cupkanje. Ono što me više nego pozitivno iznenadilo je da PiL uživo zvuči vrlo vrlo dobro, uigrano te su mi ostavili snažniji dojam nego preslušavanje studijskih albuma. Općenita karakteristika njihovih pjesama, te svojevrsna Lydonova filozofija koju je istaknuo i na pressici prilikom uručivanja Porina za doprinos glazbi, jedan je oblik usmjerenog kaos. Uživo je taj muzički kaos i miks stilova i ritmova zvučao itekako uigrano i usmjereno čemu PiL može zahvaliti instrumentalnom dijelu benda koji se nakon silnih pretumbacija u postavi trenutno sastoji od prekaljenih muzičara – gitariste Lua Edmondsa (The Mekons, The Damned), basiste Scotta Firtha (surađivao sa Spice Girls, Elvisom Costelom i nizom drugih) te bubnjara Brucea Smitha (The Pop Group, The Slits). Kemija između Lyndona i ostatka benda očigledno odlično funkcionira što se osjetilo i na koncertu jer su pjesme unatoč poprilično improvizacija zvučale vrlo fluidno te se pretakale iz jedne u drugu bez da je koncert gubio na dinamici. Višestruko talentirani Lu Edmonds tako je tijekom koncerta izmjenjivao bluzerske rifove, regge/ska poskočice, post-punk mutne i tmurne melodije , ali i uz gitaru i zagudio na bendžu te nekoj vrsti dugovrate lutnje. Ritam sekcija je istovremeno odradila lavovski posao snažno i hipnotički nosila tempo koncerta te se mnogo jasnije nego na albumima osjetilo koliko je glazba PiL-a usmjerena ka ritmu te dala djelomičnu potvrdu Lydnovim hrabrim(čitaj - pomalo egotriperskim) izjavama o izmišljanju techna. Rođendan basiste bio je izlika i za ubacivanje jednog rođendanskog balona u publiku - mali, ali zabavni dodatak nastupu.
Lyndonov nastup bio je...pa Lyndonov nastup, dakle nije razočarao(ulaskom u zrelije godine unatoč). Grimase, poskakivanje u ritmu, podmazivanje grla nekom smećkastom tekućinom vjerojatno visokoalkoholnog sadržaja te izmjena prijekornih pogleda s prostodušnim osmjesima popratile su cijelu setlistu koja se očekivano temeljila na posljednjem albumu This is PiL kao i nezaobilaznim hitovima iz osamdesetih. Tako nismo propustili uživo čuti antiodu ljubavi This is not a love song, mračnu Death Disco koja spaja plesne disko melodije s temom iz labuđeg jezera, Dissapointed u sklopu koje je poluironično zamolio publiku da mu budu prijatelji ili Rise koju su zasvirali na bisu nakon puš-pauze za Lyndona i publiku i koja je najglasnije raspjevala Tvornicu. Lyndon očigledno jest ostario, ali ostao je vjeran sebi ponekad iritantan, ponekad pretjeran i neukusan, zabavan i energičan, divlji i buntovan, ali u globalu iskren i nepatvoren. Zato njegov If you don't like me, you can fuck off stav djeluje manje umišljeno i odbojno egotriperski nego bi nekome drugome bili spremni oprostili.
PiL je definitivno odradio vrlo dobar koncert te se predstavio u boljoj formi nego su im mnogi spremni priznati. Lyndon nije osoba koja želi živjeti na staroj slavi, melankolično se okretati unazad i beskičmenjački podilaziti ikome, pa tako ni publici. A nekolicina koja to ne razumije i dalje će dolaziti na njegove koncerte mašući pločama Sex Pistolsa, u majicama na Sid and Nancy, ispitivati ga o mogućnosti ponovnog okupljanju istih u bilo kojoj inkarnaciji. Energija koju odašilje sa pozornice ili studijske snimke nije uvijek pozitivna, ali djeluje na određen terapeutski način poput svojevrsne autopsihoterapija - kako za Lyndona tako i za slušatelja. Lydonu smo instantno oprostili za 30-ogodišnje izbivanje s ovih krajeva, a za Europsku uniju ćemo još razmisliti. Koncert sam napustio zadovoljan prikazanom muzičko-cirkusnom predstavom Lydona i benda te, igrom slučaja i, gore spomenutim koncertnim mini rekvizitom – balonom.
Setlista:
Albatross
Deeper Water
Memorise
Reggie song
Dissapointed
Warrior
Florence of Romance
One Drop
Death Disco
Love song
Public Image
Out of the Woods
Rise
Open up
