Sinoć, 25.siječnja 2024., ulazak u Arenu Zagreb činio se poput šuljanja u neko čudno, možda močvarno područje. Zvukovi zrikavaca, ptica, prirode same, dočekivali su posjetitelje. Dojam je samo pojačavao ogroman zid prepun organskih oblika kamenja i stijena, koji se u tren pretvarao u livadu posutu cvijećem i okupanu kišnim kapima ili u nešto nalik mravinjaku, ili pak u drvo prepuno šarenih stanovnika na prvu nevidljivih oku.
Bilo je tu insekata, buba, kukaca svake vrste, od hrušteva, skakavaca, bubamara, do mnogih koji su nastali u nezaustavljivoj mašti kostimografa Cirque du Soleila.
Blještavilo boja i oblika dočaravalo nam je gusjenice, paukove i mnoge nepoznate nam insektiće. Jezik simpatičnih kukaca razumljiv svima, to cičanje i zujanje, to vrzmanje po, ispod i iznad pozornice, kao da smo uistinu s velikim povećalom zavirili pod neki pali list ili ljubopitljivim očima tražili bogatstvo života ispod kakvog korijena velikog drveta.
Skoro kao da smo napustili svijet ljudi i, praćeni nježnim ritmovima bosa nove, našli se u brazilskoj prašumi staroj skoro kao planeta sama. U njoj smo svjedočili metamorfozi skromne gusjenice, koja se, tko zna koliko metara iznad tla, izvukla iz svoje kukuljice i pred očima publike pretvorila u predivnog, nježnog leptira!
Urnebesne bube klaunovi Cirque du Soleila ispričali su nam duhovitu ljubavnu priču, u raspletu koje su pomogli i članovi publike!
Ne znam jesu li se najpoznatiji svjetski fizičari dogovorili je li gravitacija sila ili ne, ali artiste Cirque du Soleila to sigurno ne opterećuje, jer gravitacija za njih ionako ne vrijedi.
Visjeli su sa stropa, penjali se i bacali sa stupova, okrećući se sveudilj, vrtjeli se obješeni žicom za kosu, prevrtali se u zraku, hodali i skakali okomito na zid, omotavali se jedni oko drugih i sami oko sebe, žonglirali, praćeni originalnom glazbom malog orkestra i sanjivim glasovima pjevačica.
To jedno jaje koje su našli ti mali kukci, sporedna je stvar u cijeloj predstavi. Čini se kao da je, eto, samo neki razlog okupljanja tolikog sitnog stanovništva. Nešto novo i začudno. Do samoga kraja. Kad jaje pukne i nagovijesti se izlazak malenog bića koje se dotle skrivalo u jajetu, ostavljeno je publici da odluči hoće li naši šareni prijatelji, kao što to u stvarnom svijetu biva, postati ručkom u nečijem kljunu, sudjelujući i na taj način u krugu ovog veselog i šarenog života.
Prije četrnaest godina, također u Areni Zagreb, gledala sam Cirque du Soleil i njihovu predstavu Saltimbanco. I tada sam, kao i sinoć, ostala bez daha gledajući kakav je čaroban svijet ljudski mozak u stanju izmisliti, ruke u stanju modelirati, a kakve sve akrobacije su u stanju nevjerojatno izvježbana tijela proizvesti. Koliko truda, rada i posvećenosti kolikih stručnjaka je uloženo u predstave Cirque du Soleila. Ima ih preko trideset. Odgovorno tvrdim - treba pogledati svaku.
Do sljedećeg puta, sunčani cirkuše!
