Review
Xandria, njemački female-fronted symphonic metal bend, objavio je novi studijski album „Sacrificium“. Žene su posebno cijenjena komponenta u metal glazbi, ali pred njima je i velika odgovornost. Ne zato što metalom prevladavaju muški vokali, već zbog same žestine prateće mašinerije, odnosno insturmentalne podloge glazbe s kojom se često i „snažniji“ spol teško nosi i bori. Zato ovom području posebno dobro pristaju klasične, operne pjevčice/dive koje vješto barataju glasom čija snaga razvaljuje sve pred sobom.
Diane Van Giersbergen je u ovom bendu dobila ovu veliku odgovornost. No, ne ide joj baš. Pogotovo na ovom albumu. Ona nikako nije loša, no symphonic metal je užasno zahtjevan žanr za koji je ona jednostavno preslaba pa cijeli album zvuči namješteno, odnosno neprirodno. Pjesme su pomno planirane i stoga prilično bezosjećajne. Možda glazbenicima i predstavljaju neku sentimentalnu vrijednost, no ovdje nema ni trunke inovativnosti koja bi donijela osvježenje fanovima. Sve su pjesme više-manje komponirane po dobro poznatoj špranci na štreberski način. Nema uzbuđenja, nema nemira, žestina i jačina je na krivi način upotrebljena, a mogućnosti simfonijskih elemenata prejednolično su iskorišteni. Gitarski riffovi koje smo čuli sto puta i ritam koji se nalazi u svakoj drugoj pjesmi ovog žanra. Vokal i nije toliko loš dok je pjevan normalnim tonom kao u „Temple Of Hate“, dobro se slaže s ostatkom i atmosferom, no dok krene od samog početka pjesme u klasične egzibicije zvuči dosta neprirodno i ne tečno. Više kao da se guši u vlastitom glasu nego da uživa širiti energiju slušatelju. Upravo je ta pjesma uz „Until The End“ jedna od rijetkih stvari na album vrijednih spomena.
Objektivno gledajući, album nije loš, sve ide po špagi i sve je pomno isplanirano. Upravo je to i problem, oni spontani osjećaji koji se javljaju u kreativnom procesu stvaranja glazbe su izostali, a želja za stvaranjem megalomanskih i kompleksnih sympho-metal stvari pretvorila je album u hladnokrvni redosljed kompozicija koji bi upalio prije deset-petnaest godina. Duge pjesme za koje je potrebno, naravno, dosta vremena i nekoliko slušanja da bi se okvirno pohvatale stvari. Zbog toga cijeli album postaje više zamoran nego zadovoljstvo. Nema ni bombastičnih stvari kao „Valentine“ koje pale na prvu.
Vremena se mijenjaju, potrebno je biti inovativan i u svoje stvaralaštvo unijeti i nekih novina kako bi karijera mogla napredovati i kako bi se privukli novi fanovi. Xandriji to ovim albumom nije uspjelo. Preslušajte ako ih baš volite.
Maja Trstenjak
