Review
Finska je zemlja iz koje dolaze neki od najboljih symphonic bendova. Također, to je zemlja s obiljem bendova istog žanra koji je tamo izrazito popularan, a svakog se dana javlja neko novo ime koje nastavlja ovu dobro poznatu tradiciju.
Premda po godinama i ne baš toliko mladi, 2006. je nastao bend Amberian Dawn. Njihov šesti po redu studijski album nosi naziv „Magic Forest“ i to je njihov prvi album s pjevačicom Capri.
Album na prvo slušanje ne sjeda najbolje u uho, zvuči pomalo kao demo album već isfuranih melodija, riffova i ritmova, osrednje produkcije i vokala koji se ne može riješiti finskog naglaska. Ima nekoliko dobrih stvari, no nije to to. Stvari se drastično mijenjaju nakon drugog i trećeg slušanja, polako se privikavaš na stvari, a nakon petog slušanja pjevušiš svaku pjesmu. Svaka melodija je u uhu i glavi, pamte se stihovi refrena i album kao takav postaje sve bolji i bolji.
Pjesme su više-manje iste strukture, no, kako to u symphonic/melodic/power metalu obično biva, prepoznatljiva melodija je ta koja daje pjesmi poseban karakter. Melodija često prati vokalnu dionicu ili ju uspješno nadopunjava. Već u samom početku, prva stvar „Cherish My Memory“ daje uvid u karakter albuma. Lagano sjeda, melodična, pomalo eurovizijski nastrojena pjesma, najavljuje preostalih deset stvari na albumu. „Dance Of Life“ poletna je power metal stvar s odličnom gitarskom solažom. „Magic Forest“, pjesma po kojoj album nosi ime ujedno je i prvi singl, snažnog i žestokog ritma uz symphonic detalje koji nadopunjuju instrumentalnu podlogu. „Agonizing Night“, prilično kvalitetna pjesma, odličan je uvod za „Warning“ koja je još jedna power-metal-rock-pop-eurovizijska stvar čiji bridge definitivno ostaje u uhu. „Son Of Rainbow“ odlikuje gitarska melodija i riffovi koji uz klavijature vode do specifičnog refrena. „I'm Still Here“ je također lako pamtljiva dok „Memorial“ ima posebnu dozu žestine, prvenstveno zbog gostovanja muškog vokala koji daje jedan poseban karakter, ne samo pjesmi, već i albumu kao cjelini. Brza i okretna „Endless Silence“ odlična je stvar, jedna od najboljih na albumu te među rijetkima na kojoj je upečatljiva bubnjarska dionica. Album završava jedinom badadom „Green Eyed“, tipična pop-rock stvar koja ostaje u uhu, pomalo „Lord Of The Ringovskog“ ugođaja zbog simfoničnih dionica koje su ovdje najizraženije.
Sve u svemu, solidan album, zbog svoje melodioznosti i lakih pjesama svidjet će se široj publici. Šteta što produkcija nije bolja te što sinfonični dijelovi nisu više uključeni u album. U tom bi slučaju cijela stvar prešla na novu, višu i ozbiljniju razinu. No, nije ni ovo loše, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je pjevačica novi član benda.
Maja Trstenjak
/
