Review
Pravi dinosauri izumrli su prije više milijuna godina, onima drugima, glazbenima, rok zastare započeo je u 80-im godinama kada su novi, mladi predatori svu silinu svojih snova, ambicija, socijalne osjetljivosti, prkosa i potpune ravnodušnosti prema kompromisima, predočili u nadasve jednostavne glazbene skale kojima su suvereno zavladali glazbenim scenama s obje strane Atlantika.
Tadašnja domaća glazbena scena na vrijeme je uskočila u trendovski vlak, prvo na zapadu bivše države; u Hrvatskoj su se pojavili novi „prvoborci“: Film, Haustor, Prljavo kazalište, Azra, Termiti i Parafi. Slovenija se predstavila također s jakim snagama: Pero Lovšin pokreće Pankrte, a Boris Bele, slovenska inkarnacija Franka Zappe s Markom Breceljem, svojevrsnim osobenjakom koji je svojim scenskim nastupima i životnim ponašanjem utro stazu nekonvencionalnog i otkačenog ponašanja osnivaju Buldožer. Bilo je to vrijeme kao idealno odabrano za rast takvih ideja, Maršal je bio mrtav, političari su u svojoj zbunjenosti ubrzo pogubili sve niti, nezadovoljstvo i nesigurnost su uzimali sve više prostora, pa je plimni val zvan punk sa svim svojim nepatvorenim atributima nakon obala Rijeke, Ljubljane, Zagreba, došao i do istoka. Beograd i Novi Sad su kao zapeti čekali i dočekali svoju šansu. Novi Sad nam je ponudio imena poput Pekinške patke, Lune, Obojenog programa.. Beograd je svoju reprezentaciju novih imena istaknuo kroz tri nezaobilazna benda: Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam.
Upravo je ovoj trojci uz nemjerljive zasluge tadašnjeg Jugotonovog glazbenog urednika, Siniše Škarice, koji je na vrijeme namirisao njihov potencijal, ponuđeno snimanje zajedničkog albuma - glazbenog omnibusa koji je ubrzo stekao status jednog od esencijalnih albuma rock glazbe s područja bivše države. Ideja se, zapravo, rodila i nešto ranije u odnosu na godinu izlaska albuma, na poznatom omladinskom festivalu održanom u Subotici. Bili su pozvani oni najbolji, Film, Šarlo akrobata, Idoli, Haustor, Električni orgazam… Tako je realizirana ta ideja, album je snimljen u studiju Druga maca, Ence Lesića, klavijaturiste Indexa, no morao je zbog nestašice vinila (i ne samo njega) pričekati svijetlo dana tek u Ožujku 1981. godine.
Uspjeh je bio munjevit, iako je album prodan u svega nekih 30.000 komada, koncentracija neviđene energije, kvalitetnog autorskog materijala, svježih ideja, pa i realne želje za dokazivanjem, ugurala ga je u urbane legende, pa je njegovo slušanje i kolanje među brojnim poklonicima bio apsolutni must have.
Iako su bendovi smatrali kako imaju dosta kvalitetnog i interesantnog materijala za zasebne uratke, na kraju je ispalo da im je ovo bila apsolutno zlatna koka, odskočna daska s koje su nadalje superiorno izvodili raznovrsne ekstravagantne skokove u ionako nemirnim i nesigurnim glazbenim vodama.
Na prvi pogled izgleda da su sva tri benda u biti svojevrsni sijamski blizanci, no pažljivo slušanje, kao i buduće karijere usmjerile su ih prema sasvim različitim izražajima i idejama.
Iz priloženog materijala bilo je odmah vidljivo kako u Akrobati djeluju dva snažna autorska imena: Milan Mladenović i Koja. Kojina „Niko kao ja“ u svom zavodljivom ska aranžmanu s minimalističkim versama s maksimalnim porukom ima i dandanas svojstvo brzog okidača za pokretanjem mišića u neobuzdano kretanje, a Mladenovićeva „Ona se budi“ svojim uvijek toplim reagge bojama samo pojačava suptilno lirsko ozračje, a ujedno pruža i nagovještaj osvješćivanja cijele jedne generacije.
Idoli su svojim instant hitom „Maljčiki“, sa socrelalističkim prizvukom, ali u biti odličnom političkom ironičnom zafrkancijom usmjerenom prema majci Rusiji, odnosno prema sličnim političkim uređenjima, sasvim olako i jednostavno prigrlili status omiljene grupe tog razdoblja, a „Plastika“ ih je sa svojim punk obilježjima i sasvim determinirajućim tekstom o mladima učvrstila na toj poziciji.
S nepunih 19 godina života, Gile iz Električnog orgazma je kroz autorski debi napravio „Krokodili dolaze“ kaotičan, ili bolje rečeno paranoičan prikaz opće ugroženosti, dok se svojim stihovima u „Zlatnom papagaju“ najslikovitije približio opisivanju pomodnih budala, kao što je to svojevremeno otvoreno znao raditi Ray Davies u svojoj „Dedicated follower of fashion“.
Ukratko, ovo je jedan od onih albuma koji usprkos proteku ogromnog vremenskog razmaka zadržava svoju iskričavost, svježinu, snagu, status beskompromisne erupcije novih ideja, pionirski učinak, to je bio pravi akcelerator novog trendovskog izričaja.
Čovjek se probija dok je mlad, kasnije pazi da se mladi ne probiju. Ovo ni u kom slučaju ne vrijedi za junake ove priče, naprotiv oni su sa pruženom i iskorištenom prilikom širom otvorili vrata mnoštvu mladih glava.
Đorđe Škarica
