Listen

Review

Kada sam pustila novi album britanskog indie benda The Kooks očekivala sam još jedan pomalo ljigavi set ljubavnih pjesmuljaka sa zaraznom melodijom koja zataškava loš glas. Ali "Listen" me ugodno iznenadio. The Kooks su se iz spomenutog razvili u odrasliji, ozbiljniji, suvremen sastav. Kroz pjesme se sada provlači elektronika, gospel, funk, nešto ozbiljniji tekstovi i sveukupno hladniji prizvuk koji se osjeća i u veselim pjesmama.

Album otvara privlačan monumentalni, dramatičan gospel u Around Town. Riječi refrena emocionalne su i značajne, fokusirane oko potrebe za snažnom ljubavlju (But all I need is somewhere to lay/Somewhere to lay my hat up/ I need someone to love in the middle of the day (...) Could you love me when the world is crashing all around?). To je snažna emotivna pjesma koja jako dobro izražava usamljenost, tjeskobnost, potrebu za nečim, a gospel to snažno naglašava. Savjetujem pogledati i spot, napravljen kao film, što pjesmi podiže značajnost i pristaje joj savršeno. Potpuni uspjeh.

Kako ide dalje, uviđamo raznovrsnot stilova i žanrova, stoga ih je teško svrstati u jedan koš. Već druga Forgive & Forget funky je pjesma o prekidu ljubavne veze, ne toliko melodiozna koliko ritmična, moderna - prati glazbene trendove. Sunrise stilom podsjeća na nove Klaxonse, a Dreams pak na sanjive Beatlese. Sweet Emotion je sladunjava na veseli indie način i pronalazim nit koja veže ovaj album sa starim Kooksima, izuzev groovy (i predkraj jazzy) dionica na klaviru.

Ujedno emotivna i malo previše patetična, pjesma je o ocu pjevača Lukea Pritcharda, koji je umro dok je Luke bio dječak. Dok ju slušamo dobivamo izravan i neometan pogled u najintimnije Pritchardove osjećaje, misli, tugu, toliko duboko i izravno da bude nelagodno. (If you could see me now/ If you could see my smile/ See your little boy/ Oh, would you be proud? (...) I know mom's thinking of you/ I'm busy trying to make it in this world/ I hope I'm living your dream, daddy/ Have a drink on me upstairs). Nekako sam stekla dojam da se takvom direktnošću cilja na emocije slušatelja, čime se sakriva realno ne baš kvalitetna pjesma.

This Is London govori o neredima u Londonu kao da je sagledana očima tinejdžera koji se sada uhvatio politike i anarhije, dakle plošno, neumaskirano u metafore i cinizam, nego kroz obične iskrene riječi bez previše kompliciranja. To se može gledati kao lošija, nekvalitetna varijanta, ali, s druge strane, zašto reći ne jednostavnom i nekako drukčijem pristupu,  popraćenom zabavnim rifovima i zaraznom ritmu.  Kad smo kod zaraznog ritma, Bad Habit pleše skupa s djevojkom sumnjivog morala iz teksta uz jednostavnu gitaricu, melodiju i pljesak i uvuče se pod kožu. Sporijeg ritma uhvatile su se Murderer i Backstabber, koje imaju i dašak starog rocka spojenog s modernim.

Nešto novo za Kookse je Down. Unatoč ne baš dobrom pjevanju koje na dijelove neugodno škripi, pjesma je zvučna i nekako primamljiva, zbog refrena koji „domišljato“ glasi: „Down down diggy de down down diggy diggy“, ali iskreno, ne znam što da mislim o njoj jer osim toga što je cathy i plesna, nema ništa posebno.

Definitivno pozitivna strana je raznovrsnost pa možemo primijetiti da su se Kooksi počeli bolje snalaziti u malo drukčijim žanrovima. Tekstovi nisu kvalitetni, jednostavni su kao i uvijek, no to je karakteristika indieja koju su odlučili zadržati. Ostao je štih i djelić stila koji povezuje stare Kookse s ovim novima, pa fanovi osjećaju onu iskru koju su imali, ali u novom ruhu. Odbacili su onu, možemo reći, usiljenost na koji smo navikli i prilagodili se današnjim stilovima. Listen ne spada među najbolje albume ove godine, ali je za Kookse svakako pomak. 

Valentina Botica