Review
Bend imenovan po pjesmi s Bowiejevog klasika "Hunky Dory" osnovan je u Brightonu prije četiri godine od strane četiri studenta koji su dijelili glazbene afinitete. Prozivani su svojevremeno engleskim Strokesima, ali, kao obično, takve jednokratne etikete rijetko kad opravdaju svoju tezu (ne odajem pritom nikakvu posebnu počast jednima ni drugima).
"Konk" (naziv studija u kojem je snimljena većina materijala) njihov je drugi album, izbrušeniji, zaokruženiji i konkretniji od dvije godine starijeg prvijenca "Inside In / Inside Out". Njegovanje slatkastog gitarskog pop zvuka i odsutnost bilo kakve pretencioznosti najbitnije su odrednice izričaja ovog pop-rock kvarteta (u međuvremenu su jednog izvornog člana – basista – zbog problema s drogama zamijenili drugim). Dio kritike im upravo taj slatki pop zvuk spočitavaju kao podilaženje tržištu, komercijalizam i beskičmenjaštvo, što je, naravno, apsolutno suvišna primjedba i više stvar ukusa.
Zapravo je glavni problem "Konka" taj što uopće ne zvuči kao album, već prije kao osrednja kompilacija benda s oko tri, četiri albuma iza sebe. Naime, svaka pjesma kao da posve neovisno živi jedna pored druge, svaka gotovo podjednako dobra (ne više od toga) i slatka, a po zvuku dovoljno različita i posebna. Programatski uvod s uštimavanjem gitare (a gotovo i vokala Lukea Pritcharda) na "See the Sun" odlično otvara set pjesama i ostaje jedan od favorita albuma. Ugodni gitarski zvuk, pitke melodije i apsolutna nenametljivost prožimaju svih trinaest pjesama (zadnja, nježna "All Over Town", inače jedna od najboljih na albumu, nije navedena na omotu CD-a, pa se broji kao "skrivena"), a među njima se ponajprije ističe poletna "Mr. Maker". Pritchardov rukopis ponajprije (nakon prvih usporedbi sa Strokesima) uspoređuju s Peteom Dohertyjem, što nipošto nije neutemeljeno. Međutim, taj "teret" – mada moram priznati da me glazba dotičnog ex-Libertinea uopće ne fascinira koliko nabrijane britanske kritičare – Pritcharda kao da previše ne opterećuje i on u svojim okvirima stvara vrlo solidnu seriju pjesama, što rokerski naglašenijih kao što su "Do You Wanna" ili "Stormy Weather", što osunčanih pop slatkiša kao "Love It All", "Shine On" ili "Down to the Market".
The Kooks odaju dojam benda koji je tu prvenstveno da zabavi, kako sebe, tako, naravno, i slušateljstvo. Dakle, ni po čemu bitni, za koju godinu možda i zaboravljeni, oni vole svirati i pritom štogod zaraditi i u tome nema ničeg lošeg. Za razliku od, primjerice, Coldplay, u svom inzistiranju na pitkosti bar ne streme u pretencioznost, što je hvale vrijedna odlika. Njihova glazba idealna je za ljetne i proljetne vožnje i nije tu da obilježava epohe ni pušta korijenje po almanasima i enciklopedijama. Dakle, solidan pop album za jednu sezonu; sve postignuto iznad toga može biti samo iznenađenje, mislim, i za njih same.
Toni Matošin
