With The Beatles

Review

The Beatles nisu dugo čekali s ponovnim ulaskom u Abbey Road studio nakon izlaska gorljivo iščekivanog prvijenca. Već četiri mjeseca poslije službenog izlaska „Please Please Me“, četvorka je počela sa snimanjem nastavka, i to nastavka u punom smislu te riječi. „With the Beatles“ krasi, naime, sve ono što se od dobrog nastavka očekuje – konzistentnost u iskazu, prepoznatljiva formula nužno proširena, ali ne oštro ili naglo, već jedva primjetno, te, u skladu s tim, sazrijevanje bez prenaglih skokova.

Objavljen na dan ubojstva Johna F. Kennedyja, drugi album liverpulskih rock perjanica precrtao je koncept prethodnika od osam autorskih skladbi i šest obrada, no jedna od autorskih pjesama djelo je samozatajnog Beatlea, Georgea Harrisona, čime je (pjesma „Don't Bother Me“) otvoren sve upečatljiviji autorski niz koji će završiti nekim od danas najpoznatijih pjesama iz kataloga The Beatles, poput „Something“ i „Here Comes the Sun“ (razumljivo, mislim isključivo na njegov doprinos unutar benda, ne na kasniju solo karijeru). Preostalih sedam originalnih skladbi potpisao je, naravno, dvojac Lennon/McCartney, nastavivši razrađivati obrasce koje su skockali i prezentirali nekoliko mjeseci ranije.

Dok je uvodna „It Won't Be Long“ više tipičan rock broj svoje ere, već druga pjesma na albumu, nježna „All I've Got to Do“, polagano i suptilno odvodi stvari za pola stepenice iznad standarda koje je zacrtao „Please Please Me“, da bi pop dragulj „All My Loving“ otklonio bilo kakav strah od pukog kopiranja formule koja im je na nastupnom albumu zacementirala status pop idola. Sve što se niže poslije, na potezu od Harrisonovog autorskog debija do završne, bluesom začinjene „Money“ pametno je uštimana bitlsovska vizija savršene pop glazbe, i dalje na raskrižju rock 'n' rolla, R&B-a, čistokrvnog popa i girl group recepata, uz obilato korištenje višeglasja.

Ovdje je važno naglasiti da je učinjen i više nego solidan korak u nadjačavanju obrada autorskim prilozima, pa se na „With the Beatles“ obrade čine više punjenjem prostora, nego skladnim doprinosom cjelini albuma. Ovo navodim kao kompliment, a nikako kao kritiku strukturi albuma ili njegovoj kvaliteti. Ni na prvijencu Lennonove i McCartneyjeve pjesme nisu nimalo zaostajale za posuđenim skladbama, ali ovdje kao da su posve preuzele primat i prezentirale talent dvojca koji će postati najznačajniji u povijesti rocka pod jačim svjetlom i izoštrenijim fokusom. The Beatles su otpočetka igrali pametno, baš kao smislen proizvod. No, za razliku od sličnih koncepata gdje je situaciju dirigirao marketing, ovdje je u pitanju bio iznimno snažan autorski potencijal, zapravo, glazbeni genij, čija razvojna putanja nije ni na trenutak skrenula prema dolje, u savršenom balansu očekivanja publike i umjetničkih ambicija.

Toni Matošin