U sklopu ZagrebDoxa, jednog od najjačih festivala dokumentarnih filmova u regiji, prikazano je nekoliko vrlo zanimljivih glazbenih dokumentaraca, od kojih treba izdvojiti ''Ryuichi Sakamoto: Opus'' i ''Mutiny in Heaven: The Birthday Party''.

Prvi nam stiže s Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji, a režirao ga je Neo Sora, redatelj, umjetnik i prevoditelj koji živi između New Yorka i Tokija, a riječ je o dugometražnom koncertnom filmu. U ožujku 2023., nakon borbe s rakom, preminuo je legendarni skladatelj Ryuichi Sakamoto. U godinama koje su prethodile njegovoj smrti više nije mogao nastupati uživo. Ipak, krajem 2022. prikupio je svu svoju energiju kako bi svijet napustio uz posljednju izvedbu: koncertni film u kojem se pojavljuju samo on i njegov klavir. Dvadeset djela, koje je odabrao sam umjetnik i koja su u filmu izvedena bez riječi, pripovijeda o Sakamotovu životu kroz njegovu glazbu. Sakamoto je snimao u intimnoj atmosferi, u prostoru koji je dobro poznavao, okružen svojim najpouzdanijim suradnicima i svjestan da je to možda posljednji put da može prezentirati svoju umjetnost. Možda zvuči kao klasična koncertna snimka, no zapravo je riječ o punokrvnom filmskom umjetničkom djelu, u kojem se maksimalno koriste filmska izražajna sredstva – dinamična kamera, igra svjetla i sjene, neobične kompozicije… oko snimatelja otkriva čitavo bogatstvo vizualnih motiva u naizgled minimalističkom prostoru i pronalazi najzanimljivije kutove i planove da ih istakne, velik broj kadrova prava su likovna remekdjela. Film traje gotovo dva sata, ali vizualni pristup je tako dinamičan da je vrijeme proletjelo. U skladu s koncertnim konvencijama, i film je podijeljen u dva dijela; negdje na sredini filma Sakamoto kaže da treba stanku (to je jedini izgovoreni tekst u filmu), a u drugom dijelu filma mijenja se osvjetljenje, postaje tamnije i atmosferičnije, kao da iz dana prelazimo u noć. U gotovo dva sata čuli smo 20-ak kompozicija nastalih kroz 5 desetljeća, uključujući i one poznate široj publici (filmska glazba iz Posljednjeg kineskog cara i Sretan Božić, gospodine Lawrence). Film Ryuichi Sakamoto slavi život i stvaralaštvo jednog izuzetnog umjetnika, kao labuđi pjev maestra koji bez riječi ogoljuje svoju dušu.

Istu večer prikazan je film za koji bi vrijedila ona ''a sada, nešto skroz drukčije'' - Mutiny in Heavan: The Birthday Party, redatelja Iana Whitea. Nakon decentnog, suzdržanog maestra Sakamota, uslijedio je divlji post-punk u najneobuzdanijem i najluđem izdanju, provokacija kakva se danas rijetko može naći na pomno steriliziranoj glazbenoj sceni.

Skromno počevši u australskom predgrađu, The Birthday Party s frontmenom Nickom Caveom prerastao je u jedan od najutjecajnijih post-punk bendova svog vremena. Film, ispričan riječima članova benda, prati putovanje benda od Melbournea do Londona i zatim prema svjetskoj slavi. Uvrnuta je to priča o usponu i imploziji te pitanjima nadahnuća, kreativnosti, ovisnosti, slave, međuljudskih sukoba i jedinstvenog odnosa između kreativne vizije i samouništenja. Iskrenim intervjuima s mnogo sočnih detalja, bogatom i dosad neviđenom arhivom, neobjavljenim pjesmama, studijskim snimkama, zanimljivom animacijom i multimedijalnim sadržajem film nas vraća u prošlost benda. Bend je svoje putovanje počeo u Londonu, koji im je bio prva postaja s druge strane oceana, ali i mjesto koje je u njima izazivalo bijes i prezir. Vidimo slikovite isječke iz života benda, poput razuzdanih nastupa, ili npr. kad su svi zajedno (svi članovi benda) stanovali u minijaturnoj garsonijeri, zajedno sa svim svojim curama - u samom početku njihov život u Londonu je bio čisto preživljavanje, navodno nisu ni jeli koliko su bili siromašni. U jednom trenutku Mick Harvey kaže ''Nismo ništa učinili da budemo dopadljivi'', i to sjajno oslikava duh vremena, kad su subverzija i provokacija bili više vrijednosti od ''dopadljivosti''. Film otvara mladi Cave, prekriven znojem, na pozornici s cigaretom, kako najavljuje: ''Prvi red nije za krhke.“ Čak i oni koji nisu neki ljubitelji ili poznavatelji benda mogu uživati u necenzuriranom prikazu te živopisne ere, ili naprosto u prikazu Caveovih početaka. Njihova muzika možda nije bila na umjetničkoj razini kasnijih Caveovih projekata (sam Cave komentira u filmu kako nije bilo nikakvih rasprava niti usuglašavanja o glazbenom konceptu, već je svaki član benda izašao na pozornicu i ''svirao svoje''), ali imala je mladenačku svježinu, neobuzdanost i neku vrstu naivne pustolovnosti (na neke priče o drogama nema se što reći osim čudo da su izvukli žive glave). Jedan od sočnih isječaka prikazuje kako su jednom tijekom nastupa tražili publiku da im počne bacati droge na pozornicu – i dobili su što su tražili, te zatim ispijali čitave bočice tableta bez ikakve etikete , nemajući pojma što unose u sebe. Vizualnoj estetici filma posebni štih daju zanimljive animirane sekvence, temeljene na radu njemačkog umjetnika i karikaturista Reinharda Kleista.

Film predstavlja ne samo sjajni filmski uradak bogatih vizuala, već i pravu vremensku kapsulu koja nas vodi na divlju i eksperimentalnu glazbenu scenu 70ih i 80-ih, otkrivajući pitanja snova, nadanja i motivacije ključnih članova te scene.