Review
Novo Pitbullovo izdanje upalo je u pravi trenutak, dok se tek kuhaju nove suradnje Jay-Za, a dovoljno dugo nakon Kanyeovog albuma za antologije, taman paralelno s izvrsnom Lambadom Jennifer Lopez, njezinim razvodom i, općenito, nikad lošijom ponudom komercijalnih ljetnih hitova.
Za početak je bitno riješiti se nekih predrasuda koje Pitbullu uopće ne idu u prilog, kao što je npr. ona o njegovim slabim glazbenim mogućnostima jer čovjek djeluje skroz bistro i iskreno u odnosu na muziku koju stvara i za razliku od ostalih direktora svemira po Miamiju i Los Angelesu on je sa svojim ciljevima potpuno na čistu. Kao što sam rekla, On The Floor je fantastična obrada i dizanje iz mrtvih za pjevačicu koja je svojevremeno dosegla vrh ontologije u MTV-popu sa svojim Love Don't Cost A Thing, kao što je i nače nepogrešiv Pitbullov osjećaj za trend i odabiranje pravih ljudi. Planet Pit je tako rezultat jednog poduzetnog duha koji ne pretendira na prijestolje (Watch The Throne) nego jednostavno želi biti slušan ovoga ljeta i eventualno prerađen još koji put za nadolazeću sezonu jesen-zima.
Zabavu i ples garantira Marc Anthony, novopečeni buntovnik koji je Pitbula pratio još na posljednjem Cypress Hillu, a ovdje se javlja na Rain Over Me, pitkoj latino poskočici koja u odnosu na velik dio albuma i dalje djeluje vrlo europski. T-Pain je zaslužan za zarazan metalni prizvuk u Hey Baby (Drop It to the Floor) koja je nažalost svu energiju potrošila u prvih pola minute, i za, mislim jednu apsolutno prosječnu stvar Shake Senora. Chris Brown je zato lijepo sjeo u International Love koja bi uz koju reklamu za mobitele mogla postati hit, a što bi se moglo dogoditi i predivnoj Kelly Rowland u Castle Made of Sand, jednoj od boljih pjesama na albumu koja nas vraća u hladnoću velegrada i onom predimenzioniranom osjećaju osamljenosti za koji rock nikada nije bio sposoban, a koji se u relevantnom pop svijetu zadnji put dogodio na desetoj stvari Eminemovog Recoverya. Malo je drugačija boja My Kinda Girl na kojoj se pojavljuje Nelly, ali ona svojim neopterećenim ljetnim ambijentom isto plijeni pažnju. I zvuči bolje od cjelokupnog opusa Brune Marsa.
Za kraj čuvam dvije pjesme, Give me Everything, hit za mase posložen baš kako treba za dobru prođu na svakom tulumu. Pogotovo s onim dijelom Excuse me... koji auto tune reže svaki put kad postane nepodnošljiv. Druga je Oye Baby s Nicolom Fasanom koja u globalu nema efekta, ali je interesantna zbog sempliranja Sambe De Janeiro što bi u idućih godinu-dvije mogao postati trend. Mislim naravno na bezvremenske latino ritmove devedesetih. A kad sam već išla na seciranje, spomenimo i to da je Where Do We Go čista krađa Guettine Love Is Gone, ali ne vjerujem da mu je smetalo jer je i on jedan od suradnika na Planet Pitu, točnije na Something For The DJs s kojom teško da će zaraditi nešto bonus kredita.
Planet Pit je, uzevši u obzir sve, jedan ugodan album. Istina, kalkulacija je tu na svakom koraku ali one ne smetaju jer profesionalnost odnosi pobjedu. Pitbull se pokazao kao ozbiljna figura koja se zna nositi s trendom. Jedino, razmišljanje je velikim dijelom preuzeto i primijenjeno kao recept. Ironično je to da je jedan Will.I.Am. morao podnijeti sve one ružne kritike, a da se sad na njegovom naslijeđu stvaraju kao solidni albumi. Nema veze, pionirima je uvijek bilo teško, a Pitbullu će trebati još dosta vremena da od dobrog šljakera postane pokretalačka snaga.
