Review
Liam Mullane Finn je sin cijenjenog i poznatog glazbenika Neila Finna, poznatijeg kao frontmana čuvenog australskog alternativnog rock-pop/new wave benda, Crowded House (i još ranije Split Endza) koji je harao 80-ih i ranih 90-tih, a 2007. su se ponovo reaktivirali.
Sin je definitivno naslijedio očev talenat, no previše mu je sličan, čak i glasom. Ne mogu reći da je Liamova glazba totalna kopija Crowded Housea, ali nije niti daleko od nje. Ne bi se moglo reći da je Liam produžena ruka tate Neila, ali je svakako jedan izdanak, što nije nelogično no to ne znači da je posebno vrijedno. Možda bi i bilo da Neil i Crowded House nisu daleko prejak zalogaj i za mnoge druge a možda najviše za sina jednog toliko sjajnog glazbenika.
Liamu je Fomo drugi album. Prvi, I'll Be Lightning, je objavio 2007. i imao dosta lokalnog uspjeha, koji mu je otvorio vrata i mogućnost da nastupa kao support artist za nekoliko vrlo kvalitetnih i jakih izvođača: Wilco, Eddie Vedder, Pearl Jam i The Black Keys, te je nastupao na brojnim festivalima.
I'll Be Lightning je bio solidan album koji će vam leći u background i dozvati nešto nostalgije za Crowded Houseom, ali ćete ga brzo zaboraviti. Nostalgija za tatinim bendom je mislim upravo bio ključni momenat zašto je Liamov prvi album bio uspješan - kada je izdan 2007. adekvatno je popunio rupu koja je postojala niz godina kako Crowded House nije postojao. No, te iste godine Neil je sakupio stari bend, izdao dva albuma od kojih je zadnji, objavljen lani Intriguer fenomenalan. A što je malo težak zalogaj Liamu za dostići. Možda on to i ne želi, ali onda bi se trebao baviti glazom koja je stubokom drugačija od Crowded House. Ovako barem djeluje kao da se ne može maknuti od tatinog stila i žanra.
Fomo je nešto drugačiji, malo po dinamici i po tome da je, za razliku od prvoga gdje je nakrcao mnogo (uglavnom dosadnjikavih) pjesma, shvatio da je „manje je više“ i album zaključio s 10 i to mu je vjerojatno bila ključna odluka za bolji dojam drugog albuma. Album ima par pjesama-nositelja kojima odmiče od onog laganog copycata tatinog benda, The Struggle je žešći alternativni pop, nešto slično je i Recklesss, prvi singl Cold Feet je dopadljivi radiofonični pop, ali generalno rečeno to je opet sve ista priča. Liam ima ugodan glas i sjajno se snalazi u onih par soul-pop vokalnih laga koje si je odabrao pa se u stvari tek tu i tamo shvati da on i nije neki poseban pjevač. U svakom slučaju je od prvog albuma napredovao (gdje je baš slabašno djelovao na nekoliko pjesama), što jest plus dakako.
Kao autor je svakako vrijedan pažnje jer ima ipak neki svoj put i stil pisanja tekstova koji definitivno nisu bezveze, no da li je to dovoljno? Osim za lokalne okvire, čini mi se da ne. No opet, ima tisuće daleko lošijih i bezvrednijih autora i izvođača koji primaju daleko više pažnje pa...
