Review
Od neovisnosti Nigerije prošlo je pedeset godina a afrički glazbenik Femi Kuti ponovno dolazi u Zagreb. U međuvremenu je za svoj Day by Day iz 2008. zaslužio nominaciju za nagradu Grammy i zaista ne treba posebno naglašavati kvalitetu njegovog fokusiranog afrobeata. Više je dvojbena službena zapadnjačka perspektiva iz koje je južna polutka i dalje sposobna jedino za prostranstva tzv. world musica, vjerojatno najgore definiranog žanra u suvremenoj glazbi koji prije svega asocira na ritualno trčanje pred lavovima i narodne vezove, a tek onda na možebitno glazbeno bogatstvo.
Kuti, inače maestralan na saksofonu, njeguje soul i jazz u autentično pomaknutom ritmu kao što je The Very Best čisti pop na svoj način. U Lagosu je to vjerojatno svima jasno, a Ezra Koenig se brine da i ostatak svijeta postane svjestan tih odnosa. How the richest continent get majority of the poorest people? pita Kuti, odgovor ne znam, ali u takvim se kontradikcijama duh oduvijek održavao na životu. Naizgled nevine pjesme o općim ljudskim angažmanima u slučaju ovog glazbenika imaju posebnu težinu jer je zbog njihovih interpretacija često bio na udaru službenih vlasti, makar ih konstantno nastojao upakirati u osebujne glazbene aranžmane ležernih ritmova i spontanog žamora s ulica neke vječno ljetne metropole.
Kutijevi stihovi su jednostavni i izravni a glazba prava eksplozija ljudskog optimizma čiji bi potencijal trebao prepoznati svaki pošteni turoperator s klikerom. Ipak, svoditi Kutijevu glazbu na ugodnu razglednicu s međunarodnog kongresa kriminal je svoje vrste jer u konstrukcijama ovih pjesama leže iste polazišne točke koje su i Ameriku jednom natjerale da progleda, pa tako, kao što se The Gaslight Anthem s nostalgijom prisjećaju Milesa Davisa, prisjeća ga se i Kuti, naravno, s jedne posve druge pozicije koja ne može bez saksofona, zbornih dionica i preskakanja otkucaja.
I koliko je tu još uzora i pozadine i DNK kodova s posebnim osjećajem za ritam, to nitko ne može znati, kao što je teško pretpostaviti do koje je mjere Afrika zapravo odredila naše ''napredno'' poimanje estetike. Sigurno mnogo više nego što si svatko od nas može predočiti. I sad, da ne zabrazdim u ezoteriju početka početaka i Velikog Jednog u kojem granice ne postoje, podsjećam još na to da je datum za koncert u zagrebačkom Aquariusu 16. travnja koji bi, sudeći prema sve samo ne hermetičkoj glazbi Femi Kutija, trebao biti osobiti događaj.
Afrika nam se opet vraća (što nisam zaključila ja nego pročitala neki dan u jednom vrlo lijepom članku mnogo upućenijeg čovjeka od mene), samo što mi se čini da ovaj put nema kompromisa. Jednostavno je u sebi postala previše jaka da bi se dala prilagoditi i moći ćemo je voljeti jedino ako sebe naučimo kako se prilagoditi njoj, a za to je potrebno mnogo respekta i pravo je vrijeme da ga počnemo graditi.
Marina Vukman
/
