Review
Prije par godina gledao sam Mansona na noćnom talk showu Conana O'Briena. Bio je poprilično smiješan i zabavan. Zapravo, u intervjuima je jako često duhovit, tako da sam zaključio da bi mu najbolja opcija bila tokom slijedećih nekoliko godina otići u glazbenu mirovinu i početi se baviti stand-up komedijom. Zašto? Zato što bi to bilo originalno, inteligentno i puno humora. Međutim, Manson je odlučio ostati u glazbi. Sa Golden Age of Grotesque dosegao je vrhunac komercijalne glazbe i uglačane produkcije, a sa Eat Me, Drink Me počeo se ozbiljno razvodnjavati. Kad je 2006. krenuo sa novim konceptom The Celebretarian Corporation, da bi na kraju odustao od toga kompletno, to je bio znak da je kreativno izdušio.
Najveći dokaz da su stvari krenule nizbrdo nije bio odlazak Twiggyja Ramireza 2002., već odlazak klavijaturiste Maddone Wayne Gacya, koji je uz Mansona ostao kao jedini član originalne postave Mansonovog benda, s kojim je Manson i pokrenuo bend prije ravno 20 godina. Ipak, Twiggy se vratio 2008. uz veliku pompu o povratku Mansonovog duševnog brata te najavama kako će napraviti album koji će dostojno naslijediti njihov najveći uspjeh, Antichirst Superstar. Potencijal je bio tu – Manosn je prebolio i Ditu von Teese i Evan Rachel Wood, dokazao se i kao slikar i pop zvijezda, te je uspio dosaditi svima, pa je bilo idelano vrijeme za preporod.
I tako dolazimo do najnovijeg albuma, The High End of Low. Uz produkciju Seana Beavana i Chrisa Vrenne, čovjek bi očekivao kakav pošten industrial album i štogod novo od legendarnog shock rockera. Već na uvodnoj traci, Devour, Manson otvara knjigu dobro poznatih elemenata koje nikako ne prestaje koristit – gutanje pilula, drogiranje, iskirvljenost. Druga traka, a ujedno i singl, Pretty as a Swastika i nije baš pamtljiv, i jedina zanimljiva stvar oko ove pjesme jest naslov. Ne zato što je kontroverzan, nego zato što pokušava biti kontroverzan. Leave a Scar također nastavlja u istom tonu, barem što se teme tiče, jer izgleda da je spominjanje ožiljaka Mansonu nužno na ama baš svakom albumu. Ovdje se osjeti i malo glam rocka 70tih, ali sve je to nekako izlizano.
Four Rusted Horses donosi malo blues zvuka, uz suptilne asocijacije na Hurt u verziji Johhnyja Casha i I Feel You od Depeche Modea. Tu Manson pjeva o svom sprovodu, vraćajući se tako na jedan od svojih omiljenih motiva, a to je smrt zvijezde. Arma-Goddamn-Motherfuckin-Geddon zvuči kao pijana verzija Disposable Teens uz sličan aranžman kao Rock is Dead, ali zapravo je najjebačkija stvar oko ove pjesme sam naslov. Ali da ne bi ispalo da prežvakava samo svoj raniji rad, na Running to the Edge of the World Manson pokazuje koliko zapravo voli Bowieja i njegovu Ziggy Stardust fazu, ali brate mili, daleko ti je Bowie od ovoga.
I Want to Kill You Like They do in The Movies 9-minutni je ep koji traje dvije minute predugo, ali eto, recimo da se može cijeniti trud što je Manson odlučio skrenuti sa uobičajenog formata rock pjesme od nekih 3-4 minute. We're From America je najavni singl ovog albuma, a možda i najbolji preview svega ovoga. Podsjeća na Lost in America od Alice Coopera, koji je svojevremeno rekao da se katkad osjeća kao Mansonov otac, barem što se stila tiče. Cooper je još jedan Mansonov uzor kojeg ovaj tek treba dostići.
'We're from America, we're from America, where we eat our young
We're from America, we're from America, it's where Jesus was born'
Eto ga na, odma udara kontroverzno! Kakav oštar jezik, kakav žestok zvuk! Dodajmo tome da se ovaj singl prodavao u Hot Topic dućanima prije izlaska albuma, i evo dobitne formule. Hot Topic bi se mogao opisati kao emo verzija New Yorkera, jer to je THE mjesto gdje moraš ić ako želiš kupiti majicu na My Chemical Romance, znojnik na kockice i crnu olovku za oči. Ili bilo kakav accessory na Mansona. A Manson je upravo postao to, accessory za tinejdžere, kao Hello Kitty ili Skelanimals, i to za one koji još nisu prokužili njegove šeme. Istina, ima Manson i jako dobrih albuma, ali ovaj ne spada u tu kategoriju.
Album završava pjesmom 15 koju je Manson, kako kaže, napisao 5. siječnja, na svoj rođendan, i to je možda čak i najbolja pjesma na albumu. Spora, introspektivna, ali dobra za zatvaranje albuma kao cjeline, tako da na kraju ne ostaje skroz loš dojam.
Za 'povratnički' album možda bi bilo bolje da je skroz konceptualni, jer su u tome Manson i Twiggy, kao tandem bili najuspješniji. Antichrist Supertsar, Mechanical Animals i Holy Wood svi zvuče drugačije, a opet prepoznatljivo, i prije svega glazbeno kvalitetno. Koncept ovog albuma je čisto nizanje klišeja i Mansonovo pričanje o sebi. A od samog početka nizu se klasični klišeji – tablete, ožiljci, jebanje, smrt zvijezde, pakao i naravno Manson koji nas podsjeća da je Manson. U svakoj pjesmi. Možda je i dobro da postoji takav podsjetnik, inače bi na trenutke slušatelj možda pomislio da je riječ o kakvom nadrogiranom preproduciranom imitatoru Bowiea kojem zapravo i ne ide tako dobro.
Što se glazbe tiče, album zvuči dobro i produkcija je vrhunska. Najslabija točka The High End of Low jest sam Manson, koji kao pjevač nema osobit raspon glasa, a ne mogu ga spasiti nikakvi efekti ili produkcijski trikovi. Zvuči jako umorno, puno je uzdisaja i rastegnutih zadnjih slogova. Kao tekstopisac, dosadan je i konstantno se ponavalja – ponavlja motive sa prijašnjih albuma, kao i već spomenute sa ovoga albuma, te samo pjeva o sebi. S obzirom na to da sa ovim albumom ne donosi ama baš ništa novo, ne znam kako sam sebi nije dosadio. Šteta što je John 5 dao otkaz in Mansonovog benda još prije par godina, jer da je na ovom albumu, sve bi zvučalo moćnije.
Ovdje nema pjesma na koje možeš voditi ljubav, niti jebati, a nema baš stvari ni za drogiranje ni štovanje Sotone. Također nema niti jedne pjesme za koju možeš reć da rastura ili da je vrijedi staviti na repeat. Ipak, Manson ima dovoljno dugi staž i dosta dobre (i odlične) glazbe iza sebe, tako da će horde novih slušatelja dobro podebljati njegov bankovni račun i održati ga na životu ispod reflektora.
Vuk Oreb
« Eat Me, Drink Me 
