Review
Obično u ovo doba godine uhvatim sebe gdje lovim zaostatke od lani, što čisto slušateljske, što one recenzetske prirode, a izuzetak nije ni ova 2021. Srećom, One Possible Option nisu prošli ispod radara, jer njihov sam prvi punokrvni album (ako bar načas izostavimo demo album "Hey You" iz 2012.), "No King", objavljen početkom lanjske jeseni, na vrijeme i preslušao i zavolio (pa i uvrstio na godišnje liste), međutim nešto me stalno i uporno držalo podalje od tipkovnice. No, za pokudu možda i može biti kasno; za dobre pak riječi, vjerujem, uvijek ima vremena.
Uostalom, pisati na prvi dojam, što je zbog nemalo razloga gotovo pa pravilo, može lako rezultirati brzopletim ili nesazrelim zaključcima, u što sam se uvjerio na vlastitom iskustvu, kad bih nakon određenog vremena najradije povukao ocjene nekih albuma. Visokotiražni albumski prvijenac riječkih rokera, objavljen za diskografskog kapitalca, Croatia Records (što, doduše, ne mora biti nužno prednost), "odležao" je tako nekoliko mjeseci i dopustio mi da ga prevrćem i izvrćem, da mijenjam dojmove i modificiram zaključke, ali, evo, jedino što nakon svega mogu dodati jest da je u pitanju – jednako sjajan album. Zbirka kojoj su požurili tepati kako "zvuči svjetski", kao da to u 21. stoljeću usred Europe (koliko god mazohistički sami sebe "balkanizirali") može uistinu nešto značiti, još manje biti rijetkost; koloplet pjesama silne energije omotane slojevima koji joj pristaju kao Ferrariju crvena i, što je najvažnije, glazbena cjelina s glavom i repom, snažne muskulature i impozantne fizionomije, brižno slagana i znalački njegovana.
One Possible Option svoje korijene imaju u riječkom bendu The Stuff, a osnovani su još 2011. Zanimljivo je pritom da okosnicu sastava čine sin i otac – Deni i Zdravko Kasapović – prvi kao pjevač, drugi kao gitarist (zajedno zaduženi za tekstove, otac za hrvatsku verziju, a sin za prijevod na engleski, na kojem bend pjeva), što ovo iznimno zanimljivo društvo čini u dobroj mjeri i obiteljskim "obrtom". Dva EP-ja koje su objavili tijekom zadnjih godina bili su samo uvertira u strpljiv i predan, dugogodišnji rad na albumu koji, mogu slobodno reći, danas suvereno stoji u samom vrhu suvremene hrvatske rock produkcije.
"No King" je dvanaestoepizodna adrenalinska bomba koju su Kasapovići, zajedno s bubnjarem Dejanom Adamovićem i basistom Edvinom Nađom, u vlastitom studiju dotjerivali dok god nisu postigli i visokoenergetsku i komercijalnu razinu. Naime, njihova glazba uronjena u obrasce već vremešnog američkog alternativnog rocka nazubljena je pa polirana posve svježim pristupom, kao i s jasnim osjećajem za melodiju, za šminku u, naravno, najpozitivnijem smislu te riječi. Od uvodne delikatese "Breathe" preko visokokalorične naslovne pjesme do finih masnoća zaključne "Drown in the Fire", riječki je kvartet nanizao pjesme i pitke i višeslojne, zarazne koliko i opore. Gust gitarski zvuk oplemenjen – da, u slučaju One Possible Option uistinu oplemenjen – glazurama elektronike na "No King" djeluje moderno a da ne bježi od (davnih) utjecaja. A da sve skupa bude još bolje, pečatirano je osobnim, posve novim pristupom i rukopisom. Rukopisom, ktome, dodatno nijansiran iznimnim vokalom koji će bez pardona ili problema prizvati u sjećanje i jednog Chrisa Cornella (a znamo dobro o kojem se kalibru tu radi), što u konačnici daje više nego uvjerljivu sliku jednog gotovog, vrhunskog proizvoda.
Što nas vraća na ono "svjetsko" što opisuje pore "No King", albuma kojem je kompaktnost možda čak – paradoksalno – jedna od temeljnih mana. Naime, skockana zvučna slika, vješto timarena energija i pametan autorski pristup rezultirali su i pjesmama koje u cjelini kao da se isuviše naslanjaju jedna na drugu. Svjestan sam da možda cjepidlačim, ali trebalo mi je dosta vremena, odnosno, preslušavanja da jasnije čujem i osjetim pjesme kao ravnopravne epizode jedne tako pedantno uobličene zbirke. No, da ne bude zabune, No Possible Option trenutno su jedno od najviše obećavajućih imena, na iskren i neposredan način osovljeni u sadašnjosti, a trenirani dovoljno dugo u svojoj već zavidnoj prošlosti da ne budu puki bljesak s ograničenim rokom trajanja.
Toni Matošin
/
