Review
Nepravedno, ali čini se i očito da najbolji alternativni rock albumi stižu iz Amerike. Naravno da nije tako samo mi ne znamo baš za ostale, odnosno Amerikancima se očito mnogo lakše probiti i etablirati na svjetskom tržištu.
Ovaj dragi kamen alternativnog rocka stiže nam iz Finske (što je opet dosta indikativno jer su Finci pod jakim utjecajem svih oblika rocka koji dolazi iz Amerike), ali koliko vidim malo ljudi generalno zna za Poets of the Fall, a već imaju 4 albuma unutar 6 godina. Posve nepravedan status nepoznavanja ovako dobrog benda. Osim glazbe koju bi nasličnije opisali kao melodičan post grunge, Poets of the Fall imaju i vrlo dobro napisane i isto tako zvučne tekstove, a možda najjače oružje im je Marko Saaresto, pjevač sa suptilnim, ali sigurnim i izražajnim i melodičnim glasom koji žešćim riffovima i ritmovima dodaje neki poseban šarm. Glasom me Saaresto pa i sam bend na mahove podsjeća jednako na Nickelback i naChada Kruegera (više radi dobrog pjevanja i melodioznosti glasa), kao i naBiffy Clyro, iako nijedan od ovih bendova nema baš veze s post-grungeom – ali sam isto tako sigurna da ćete u ovom bendu naći i neke posve druge prepoznatljive relacije.
Poets of the Fall su kao indie rock bend formirani 2003. u Helsinkiju, i nakon prvog singla Late Goodbye slijedio je i dan danas za njih bitan singl Lift, da bi 2005. konačno izdali i prvi album Signs of Life koji je doživio veliki uspjeh u rodnoj Finskoj, no izlazak na međunarodnu scenu napravili su sa drugim, izvrsnim albumom Carnival of Rust iz 2006. Sve što su najavili na prvom albumu materijalizirali su na ovome, na kojeg sam se osobno „popiknula“ tek ove godine, puno prekasno. Nakon određeng googlanja, shvatila sam da se i dan danas Poets of the Fall nisu posebno žestoko probili u svjetskim okvirima, što samo kazuje koliko je teško ako nisi Amerikanac ili Britanac, a nemaš luđačko jaki hit singl ili hiper komercijalnu glazbu. Makar ono što bend izvodi nikako nije neprijemčiva glazba za radio valove.
Kad bih išla secirati Carnival of Rust, bogme ne znam što bih prije pohvalila, trebam odabrati 4 pjesme kao preporuku, a ja ih bez probema naštancam 7.
Iako treba biti pošten pa reći da na Carnival of Rust nema baš inovativnih rock elemenata niti kompleksnijih kompozicija, niti će se ovaj album ikada navoditi po nekom ekstra elementu, odnosno sve se vrti okolo jednostavnijih ritmova i riffova te ne ide u neku kreativnu širinu, ali ponekad je baš umjetnost od tih nekoliko ritmova i riffova napraviti nešto takojako dobro kao što je ovaj album. Jer, istovremeno je album kao mainstream rock uradak izvrsno aranžiran i ima impresivnu trodimenzionalnu stranu.
Laganica All the way 4you krene onako pomalo neprimjetno, ali ugodno, sasvim sigurno odmah znaš da je to dobra laganica s dobrim tekstom, a onda na drugoj polovici se iznenada digne dramatično kada to uopće više ne očekuješ.
Roses ima nevjerojatno lagan i nepretenciozan tijek, imaš dojam da pjesma jednostavno „leti“ iz benda, a Saaresto joj dodaje onaj suptilni začin interpretacije pa cijela pjesma ulazi u uho prije nego ste je svjesni, a uz to je vrlo radiofonična i malo iznenađuje što nije izašla kao singl.
Od „ostatka“ je za spomenuti još i Desire koja prije svega ima ubitačno dobar stih otvaranja: Fatal velocity, comes on with a rush, overpowering, gives the final push (Fatalna brzina stiže sa žurbom, sve nadjačavši, zadaje posljednji udarac), te bas liniju.
Fire, Sorry go 'round i Locking up the sun su uz naslovnu, Carnival of Rustdefinitvne „nosilice“ albuma, makar bih ja njima dodala i Gravity koja lako i tečno mijenja stil ritma, ponovo je tu izražajna bas linija, a ovdje me i najviše podsjećaju na Nickelback.
Plus četiri, bez sumnje.
Anastazija Vržina
/
