Review
Prije svega da ne bude zabune, ovdje se ne radi o manje poznatim eksperimentalnim noise rokerima iz Sjeverne Caroline istoga naziva, niti o slavnom britanskom hard rock bendu Cult, nego o mladom dugokosom njujorškom indie pop dvojcu koji čine Madeline Follin i Brian Oblivion. Oni su mladi bend u svakom smislu te riječi - tek prošle godine kao studenti počeli su stvarati muziku, čini se bez neke ozbiljnije namjere, tek kao jedan eksperiment koji bi podijelili sa prijateljima; ipak odvažili su se tri pjesme postati na jedan muzički site, što se pokazalo više nego dobrim pothvatom - pjesma Go Outside je od strane internetske publikacije Pitchfork Medie proglašena najboljom novom pjesmom, a ubrzo su uslijedile i ponude zainteresiranih izdavačkih kuća. Cults su se odlučili za suradnju sa In the Name Of, koju je nedavno pokrenula Lily Allen.
Njihov debi album Cults kombinacija je indie popa i osuvremenjenih pjesmica šezdesetih kakve su izvodili tada popularni ženski sastavi poput Supremes, Marvelettes ili Ronettes.
Retro utjecaj provlači se kroz svih jedanaest pjesama ovoga albuma, koji otvara dinamična Abducted - napravljena kao duet s klasičnom ljubavnom tematikom. Slijede ju ponajbolje pjesme na albumu - Go Outside, debi singl koji je čini se i od strane samih izvođača sa svojom pamtljivom i prozračnom melodijom prepoznat kao zgoditak albuma i bez kojeg Cults vjerojatno ne bi bili tu gdje jesu, te nježna i romantična You Know What I Mean koja možda najviše od svih pjesama na albumu oživljava duh nekih minulih vremena.
Zanimljiva je i Most Wanted, pjesma koju su zajedno sa Go Outside izbacili početkom prošle godine na EP-u, a koja privlači pažnju svojom kontradiktornošću između vesele melodije i stihovima koji se bave ozbiljnim temama poput ovisnosti o drogama (What we most want is bad for us we know, flirtation, drug use and adultery) sa pomalo zastrašujućim finišem. Na sličan način izrazili su se i sa Never Heal Myself - stil šezdesetih u kombinaciji sa pomalo dalekoistočnim melosom isprepliće se sa nježnim vokalom Madeline Follin koja suptilno progovara o svojim intimnim preokupacijama i prikrivenom revoltu koji će na kraju ipak neočekivano ispoljiti stihovima koje nitko ne bi očekivao od pjesme takvog senzibiliteta, dok me Walk At Night osobno neodoljivo podsjeća na hit Edwyna Collinsa, A Girl Like You. Tu se je našao još jedan skladan duet u jednoj od najboljih pjesama albuma - Bumper, simpatičan refren i ljubavna 'svađa' dvoje izvođača s pokojom grubljom riječi mogla bi lako osvojiti svojom lepršavošću. Pažnju će sigurno privući i pjesma koja zatvara album - Rave On, balada u kojoj do izražaja dolazi balans između laganog gitarističkog introoa i glasnog refrena, a još jednom potvrđuje spremnost Cultsa na eksperimentiranje.
Cults su nesumnjivo talentirani glazbenici - Follin sa svojim šarmantnim vokalom i Oblivion koji je svoju svestranost pokazao ne samo kao prateći vokal, već i na gitari i perkusijama, a iako na ovom albumu ipak nema previše vrludanja i isti se čini kao jedna skladna cjelina, imam dojam da još uvijek na neki način traže svoj identitet što i ne čudi s obzirom da su tek na početku karijere, a ostavljaju dojam da su se u sve upustili neopterećeno i s laganom dozom humora, spontanosti i istraživanja. Stoga možda njihov idući album (ako ga bude, a bilo bi doista šteta da se ne nastave baviti ovim poslom) krene u potpuno u drugom smjeru. Ipak, prerano je za takve dugoročne prognoze, treba im dati šansu, jer ovaj je uradak prava razbibriga kao stvorena za dugo toplo ljeto, koja će naći put do svoje publike. U tome će im sigurno pomoći i nastup na ATP I'll Be Your Mirror festivalu u New Jerseyju, ove jeseni.
Branka Kunstek
/
