U sklopu "It's Never Too Late" turneje, Tommy Emmanuel je po tko zna koji puta došao i do Hrvatske. I sam je priznao da je prestao brojati koliko puta je svirao pred hrvatskom publikom, no čini se da je se zaželio - osam godina nakon posljednjeg samostalnog nastupa u Zagrebu, vratio se predstaviti novi album i oduševiti prisutne svojim gitarističkim akrobacijama.
Umjesto jednog, raspoloženi Australac je odsvirao dva seta uz kratku pauzu, koja je vjerojatno bila potrebna da se naštimaju žice, podmažu gitare i žrtvuje još jedna koza Beelzebubu, jer osim prodavanje duše na križanju ne postoji način da se dostigne ta razina virtuoznosti kojom Emmanuel odiše. Navodno se može postići kombinacijom iznimnog talenta i zahtjevnim režimom vježbanja, ali koza u backstageu se autoru ovih redaka čini vjerojatnijom. Izvedivijom, bar.
Pri kraju prvog dijela Emmanuelu se pridružio i Frano Živković, domaći dečko - ili, možda radije, domaći dječak. Naime, Frano ima samo dvanaest godina, a gitara kao da mu je srasla s rukom. Primijetio je Emmanuel njega i prije, tako da ovo nije bilo prvi puta da su zajedno na bini zasvirali pokoju pjesmu. Sitne tehničke greške u vidu problema s kablovima brzo su i veselo riješili, umilivši se publici i prije nego su prve zajedničke note krenule.
Dok se nipošto ne može prigovoriti Emmanuelu da s gitarom nije na ti (i to onaj “ti” gdje ste u braku već desetljećima i završavate jedno drugome rečenice), njegov stil sviranja pati od istog onog što proganja sve virtuoze - ako mogu to izvesti, zašto i ne bi?
Možda jer je ponekad manje više. U Emmanuelovim rukama gitara može zazvučati poput harfe ili poput bendža, njegova kombinacija brzinskog prebiranja i ritmičke perkusije udarcima o različite dijelove tijela gitare dodaje sasvim novu dimenziju pjesmama, no svako toliko ubaci notu-dvije-deset bez kojih bi se, bar uhu autora ovih redaka, komotno moglo. Ponekad to zazvuči kao da čitav bend istovremeno svira. Ponekad, kao što je slučaj u izvedbi "Somewhere over the rainbow", centralna melodija pati pod težinom dodanih nota. No ponekad, kao što je u slučaju izvrsne izvedbe skladbe "Blood Brother", Emmanuel pokazuje da zna da je sasvim u redu držati se jednostavnijih no efektnijih poteza.
Možda je manje više, možda je više manje, a možda je to manje-više nebitno. Publika je bila oduševljena izvedbom gitarista koji je zaslužio svoje mjesto u gitarističkom panteonu, a nama nevjernicima i hereticima preostaje priznati da čovjek suvereno barata sviralačkom tehnikom. Možda je problem u nama, pa od drveća ne vidimo šumu - a možda su u šumi.
