Iako je Slovenija malena država i malo veći sastav na pozornici potiče šale na njihov račun (jedan od članova Perpetuum Jazzile već na početku iznio je šalu na taj račun rekavši da je na pozornici približno pola Slovenije) od tamo dolaze glazbeno zahtjevne skupine. Sjetimo se samo “Pepel in kri”. A redovito u Hrvatsku dolazi i Perpetuum Jazzile, a capella bend osnovan još polovicom 80-ih, a ovog puta došao je promovirati novi CD izašao lani i sadrži popriličan broj popularnih pjesama i klasika.

Nekoliko desetaka pjevača u tišini i mraku popelo se na pozornicu dvorane “Lisinski” i zauzelo svoja mjesta pred mikrofonom, te su uskoro uslijedili poznati zvukovi iz “Also sprach Zaratustra”, melodije vjerojatno najpoznatije po filmu “2001.: Odiseja u svemiru” i trenutku kada majmun počne koristiti kost kao alat. Velik i snažan uvod koji je odmah naišao na oduševljenje publike koja je napunila dvoranu gotovo do posljednjeg mjesta. Bez pauze Perpetuum Jazzile krenuli su lagano u hit Queenovaca “Don’t stop me now” koji se uskoro premetnuo u brz i rasplesan nastup. Naime, Perpetuum Jazzile nisu tipičan zbor, oni plešu, pjevaju, usklađeno mašu rukama kako bi se postigao i vizualni doživljaj i nača se može glazba i izgubiti iz vida dok se pokušava odgonetnuti koji član stvara koji zvuk tj. glumi neki instrument. Šteta što više nema lornjona, ali ovdje bi svakako dodali na uzbuđenju i potvrdi da zaista ne koriste glazbene instrumente već samo svoja usta, ruke i noge.

Bila je to pretežno večer hitova, a prvo obraćanje upoznalo nas je s novom turnejom i radom zbora te završilo najavom niza “švedskih pjesmama” nakon čega je uslijedio medley ABBA-e.

Izvrsno baratajući hrvatskim jezikom, obraćalo nam se više njihovih članova pričajući zanimljivosti i najavljujući pjesme. Kako gdje god da nastupaju uvježbaju i poneku lokalnu stvar, tako su izveli i splet brazilskih pjesama, najavljujući tamošnju turneju. Iako fascinantan nastup, no nešto siromašnije harmonije utišale su publiku koja se ponovo probudila kada je prepoznala Ramazzotijevu “Piu bella cosa”. Kako ne podnosim navedenog izvođača ovaj dio bio mi je najdosadniji, no to pripisujem i sporosti i neinvetivnosti pjesme. Za nastupe u Hrvatskoj odabrali su pjesme Olivera i Parnog Valjka što je naišlo na gromoglasno odobravanje te se moglo čuti i pjevušenje iz publike.

Tek na početku balkanske turneje, dobili smo i malo okusa ostalih poznatih pjesama s Balkana. “Jovano, Jovanke” jedan je od standarda Perpetuum Jazzile za koji su dobili i pregršt nagrada, te jedna od najljepših makedonskih pjesama izvedena je uz nevjerojatno zvonak i snažan vokal. Gotovo svaka pjesma imala je svog solista koji je pokazao iznimne mogućnosti svoga glasa, a poneki pjevač bi se spustio pred 40-ak kolega i preuzeo ulogu dirigenta.

Izvedbe su cijelo vrijeme odisale lakoćom izvođenja, usprkos složenosti usklađivanja glasova i zvukova, a članovi zbora bili su nasmiješeni i činilo se da su na dobrom tulumu, kao da je sve to za njih tek zabava u kojoj su, eto, izvrsni. Čak se zabavljaju i dok rade šum koji imitira traženje radio stanice jer nijedan tren u dva sata koncerta nike bio ispunjen tišinom. A da sa sobom nose i pozitivne poruke dali su do znanja nekoliko puta. Prvo je uslijedila poruka da trebamo biti svoji i pjesma “This is me” iz mjuzikla “The greatest showman”.

Uz evergrin Nirvane slijedio je “zicer” i njihova najpoznatija stvar - pjesma Africa” grupe Toto. Tu je došlo do izražaja bogatstvo harmonije i mogućnost stvaranja zvukova toptanjem, tapšanjem, šaptanjem, coktanjem…pa ako ovo čitate i niste upoznati s Perpetuum Jazzile, počnite od ove stvari i, ne zaboravite, sve je izvedeno bez ijednog instrumenta.

Nastup Ariana u ulozi kralja rocka Elvisa Presleja bio je početak veće interakcije s publikom pa je publika objeručke prihvatila zapjevati s njim “Suspicious minds”, a on im nije ostao dužan ni nekoliko elvisovskih pokreta kukom.

Predah od standardnih izvedbi Perpetuum Jazzile iskoristio je da nas upozna sa sekcijama zbora. Kako bi odagnali svaku sumnju u varanje i korištenje instrumenata, pojedine sekcije same su izvodile određene melodije i zvukoove, a najupečatljiviji bili su beatboxovi koji su sami “pokrivali i po 5-6 instrumenata. Uskoro se od publike tražilo pet dobrovoljaca koje su se odmah našli i dobili uloge “dirigenata” pojedinih sekcija. Njihov posao sastojao se od dizanja ruke za uključivanje i spuštanja ruke za isključivanje rada te sekcije dok su svi izvodili istu pjesmu. Novopečeni “dirigenti” dali su si truda i pozornica se u trenu pretvorila u miks-pult, a publika u oduševljene navijače. Bio je izvrstan prikaz koliko umijeća zahtijeva upravljanje zborom i odabira pravih kombinacija u svakom trenutku i taj nastup bio je jedan od najdojmljivijih dijelova ovog koncerta. Tako zagrijanu publiku iduća “We will rock you” kao da je bio komentar njihovog nastupa, obećanje koje su ispunili.

Koncert je završio sa “Celebration”, no već i prije toga Perpetuum Jazzile dali su do znanja da su spremni još ostati na pozornici i uživati u interakciji s publikom, a i publika je žarko željela još uživati u neobičnim aranžmanima i zvukovima koja su proizvodila tijela na pozornici i pljeskom su to dali do znanja.

A trenutak za introspekciju na bisu, kako je najavljeno, bila je pjesma M. Jacksona “Man in the mirror”, govoreći da svaka promjena počinje ili bi trebala početi od nas samih, tj. budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.