Review
Bjesomučni ritam koji je Beatlesima bio što nametnut, što samonametnut u prvoj polovici šezdesetih naprosto je vapio za dokumentiranjem u vidu (namjernog) pokleknuća. Ne, nije „Beatles for Sale“ uistinu namjerno slab album, kao što nije ni uistinu loš, no zamor koji se na njemu osjeća, te svojevrsna šlampavost u odabiru obrada (uslijed prekratkih rokova za punjenje vinilnog prostora autorskim materijalom) i naglašenija sumornost i intimnost u autorskim pjesmama jasno ukazuje da je tu negdje beatlemanija prešla svoj vrhunac, pokazujući svoje naličje. U tom kontekstu, ovo je zaista (još jedan!) bitan album u diskografiji grupe.
U jedva godinu i po dana The Beatles su, zajedno s ovim naslovom, izdali četiri albuma, uz neprestanu koncertnu djelatnost nošenu dotad neviđenom podrškom publike. Takvim radnim rasporedom, bend je definitivno ubrzano sazrijevao, istovremeno se umarajući duboko iznutra. To stanje duha svakako je zaslužilo svojevrsnu posvetu, pa se upravo zbog toga „Beatles for Sale“ ne treba gledati pod isuviše izoštrenim povećalom. Štoviše, uvodne tri pjesme čine sjajan mini-serijal, Lennonove dotad najogoljenije i najispovjednije teme koje su snažno označile ton cijelog albuma. Iako se priča nastavlja s nabrijanom (opet Lennonovom) obradom Berryjevog standarda „Rock and Roll Music“, ozračje koje su stvorile „No Reply“, „I'm a Loser“ i posebno tmurna „Baby's in Black“ osjeća se cijelim albumom. The Beatles su jednostavno na trenutak zastali i zagledali se u sebe, bar nakratko slobodni od pritisaka bubnjajućeg tržišta i sve većih očekivanja struke, davajući sve jasnije naznake da su mnogo, mnogo više od pop senzacije za sve uzraste.
Lošiji trenutci albuma, poput obrada „Mr. Moonlight“ i „Words of Love“, srećom, ostaju u sjeni ostatka materijala, osobito njegovih vrhunaca, kao što su (uz već spomenute prve tri pjesme) McCartneyjeva topla, poletna koliko i melankolična „I'll Follow the Sun“ (navodno ju je napisao još kao tinejdžer) ili singl „Eight Days a Week“, najbliži duhu prethodnog albuma „A Hard Day's Night“. No, sam pogled na listu pjesama koje su se tu našle ukazuje na to da su zimzeleni hitovi po prvi (i jedini) put izostali na nekom Beatles albumu. To, naravno, opet ću naglasiti, ne govori nužno da je album izvanserijski loš ili da je crna ovca u bitlsovskom diskografskom stadu.
Još je jedan segment „Beatles for Sale“, naime, vrlo bitan, a to je dotad najhrabrije i najkonkretnije nagnuće folk-rocku dilanovskog tipa. Dylan se itekako osjeti u uvodnim pjesmama, a možda ponajviše na „I Don't Want to Spoil the Party“. Glazbeno istraživanje liverpulskog kvarteta tako je postajalo sve ambicioznije i hrabrije. Gledajući po albumima, taj se proces čini postupnim i sporim, no, uzevši u obzir da je u pitanju razdoblje od tek godina i po dana, situacija je bitno drukčija. Zato se u oporom, umornom tonu „Beatles for Sale“ danas ne iščitava zamor i posrtaj uslijed velikih očekivanja, već zaokret i jasan znak da je ovaj bend u samom početku bio osuđen na veliku rock priču i povlaštena mjesta u svim rock-enciklopedijama. Tu su ih voljeli tinejdžeri, kao i njihovi roditelji, te veći dio struke, a kroz koju godinu obožavat će ih naprosto svi, bili na naslovnici nasmiješeni ili tmurni, kao, po prvi put, baš na naslovnici „Beatles for Sale“.
Toni Matošin
/
« A Hard Day's Night 
