Help!

Review

I onda je priča došla do te točke, do svoga ranog zaključka. Jer, naočigled svih i usprkos svima, The Beatles su nadrasli sve i svakoga. A trebala je jedna mala pjesmica da se to dogodi, odnosno, da to potvrdi. Iako ju je, zapravo, napisao Paul McCartney sam, te je čak sam i izveo (ako ne uračunamo podršku gudačkog kvarteta), "Yesterday" je postala prvi bitlsovski mit i pečat na njihovoj nadmoći. Jer, koliko velik moraš biti da se jedna akustična minijatura odsvirana tek akustičnom gitarom i uz diskretnu pomoć gudača deklarativno ipak proglasi rock-pjesmom samo zato što ju je izveo taj određeni bend? McCartneyjeva prekrasna, do boli jednostavna balada koja je lako mogla dovesti do razlaza benda (McCartney je sam autor i izvođač, no odbio je potpisati je kao solist, mada su ostali članovi benda uporno odbijali zamisao da bude izdana i kao singl) nosi upravo taj znamen, uz onaj o najizvođenijoj pjesmi svih vremena.

Ne pričam o "Yesterday" u samom uvodu zato što mislim da se cijeli peti studijski album Beatlesa vrti oko nje, već želim istaknuti do koje su dimenzije liverpulski pop idoli u to vrijeme dogurali. U inteligentnoj sprezi s rastućom publikom – što su im najviše zamjerali oni koji su u besmislenom rivalstvu s Rolling Stonesima bili na strani Londončana – The Beatles su se izgradili u prvu pravu bendovsku rock-instituciju, samosvojnu mašineriju sazdanu da stvara povijest. „Help!“ je opet došao kao soundtrack istoimenog filma Richarda Lestera sa sličnom strukturom kao „A Hard Day's Night“ (polovica pjesama se javlja i u filmu dok je druga polovica tek napisana u istom procesu) i opet je naznačio značajan korak naprijed ne samo u kvaliteti materijala, već i u samoj strukturi i tematici pjesama.

Tako veliki bend već dobro obremenjen i svim negativnim aspektima toliko široke popularnosti ovoga puta na samom početku, zapravo, zapomaže, upomoć! Lennonova pjesma je, u biti, intiman vapaj, traženje ruke koja će ga na trenutak istrgnuti iz sivila (koliko god se popularnost na prvu loptu činila šarenom) vreve u kojoj se našao zajedno sa svoja tri ortaka. Ipak, još nedovoljno samouvjereni ili izgrađeni da diktiraju baš svaki aspekt svoje glazbe, pjesmu su izveli po nacrtima tipično njihovog hita, umjesto, kako je Lennon originalno zamišljao, u orbisonski suptilnijoj formi, kako je njezin sadržaj i sugerirao. No, poruka je ostala više nego prepoznatljiva, koliko god Lennon kasnije žalio zbog takve tadašnje odluke.

Lennon je još uvijek gotovo apsolutni vladar iskaza Beatlesa (bar dok ne dođemo do one „Yesterday“), pa je sljedeći snažni trenutak na albumu opet upravo njegov. „Mislim da ću biti tužan“, stih je koji otvara singl „Ticket to Ride“ i posve razvaljuje svojom jednostavnošću koliko i bolnom prepoznatljivošću. Možda i ponajbolji stih iz rane bitlsovske faze otvara tako priču o raskidu jedne veze, o djevojci koja odlazi. Za razliku od ranijih naslova slične tematike, ova osjetno krvari i djeluje životnije (čitaj, gorče) nego prethodnice, podcrtana sjajnom kotrljajućom melodijom građenom 12-žičanom gitarom. U „You've Got to Hide Your Love Away“, pak, Lennon udara dilanovskom glazbenom jednostavnošću, isporučivši pjesmu koja se čini tako lakom za napisati, a opet tako briljantnom da joj nema parnjaka (Lennon će ovaj koncept usavršiti s genijalnom „Across the Universe“, nekih pet godina kasnije).

„Help!“ krase i iznimni autorski doprinosi McCartneyja i Harrisona. „Yesterday“ smo već popisali kao nježni vrhunac albuma i dragulj izvan svih klasifikacija, no svakako ne treba zanemariti sjajnu „The Night Before“ ili Harrisonovu egzotično melodioznu „I Need You“ kao fenomenalne pjesme iz sjene. Nabrajajući tako, mogao bih, zapravo, istaknuti gotovo svaku pjesmu na albumu koji se ni u jednom trenutku ne doima poput soundtracka, već punokrvnog albuma, forme koju će The Beatles dovesti do savršenstva sljedećim radovima.

Toni Matošin