Jučer smo premijerno prikazali njihov novi singl i spot, za pjesmu "U.U.U.", a danas nam se predstavljaju u rubrici 7 presudnih. Svojih 7 presudnih izdvojio je Hrvoje Prpić.
The Beatles - "Revolver" (1966.)
Abeceda pop-glazbe ili udžbenik kako napisati i složiti savršen album. Naravno, nedostižna je kreativnost mladih Lennona i McCartneyja iz faze kada su izmišljali trendove, ali uvijek se vraćam tom albumu kad mi ponestane inspiracije ili kad počnem previše komplicirati vlastitu glazbu. U tek malo više od pola sata, uspjeli su koncentrirati nevjerojatnu količinu istovremeno kompliciranih i jednostavnih glazbenih ideja koje se uvijek savršeno uklapaju u pjesme. To je i dan-danas fascinantno i inspirativno!
David Bowie - "Hunky Dory" (1971.)
Ovaj album izdvajam ponajviše zato jer je gore - "Life on Mars" koja je po mom mišljenju među 5 najboljih Bowijevih kompozicija. No, mogao bih izdvojiti svaki njegov album iz svih faza karijere, a upravo se zato Bowie nalazi na ovoj listi. Na prste jedne ruke možemo nabrojati ljude koji su uspjeli rastegnuti karijeru na nekoliko desetljeća i ostati glazbeno relevantni i zanimljivi u svim fazama te ponuditi eklektiku na dobar način. Bowie me najviše ohrabrio u mojim pokušajima razbijanja stilskih i žanrovskih ograničenja.
Joni Mitchell - "Shadows and Light" (1980.)
U zadnje vrijeme uglavnom slušam jazz, a on je temeljni žanr popularne muzike i ne može svesti na jedan album. Stoga sam se odlučio na - "Shadows and Light", live-album Joni Mitchell koji u isto vrijeme pokazuje raskoš njenog autorskog rukopisa, predstavlja neke od najboljih jazz glazbenika te generacije (Pat Metheny, Michael Brecker i Jaco Pastorius) i najvažnije od svega, pokazuje kako se jazz može jako lijepo i dobro uklopiti u druge žanrove popularne glazbe.
Phil Spector - "Wall of Sound: The Very Best of Phil Spector 1961-1966" (2011.)
Iako se ne radi o albumu, radi se o fascinaciji zvukovima i idejom kako na jedinstven i inventivan način aranžirati i producirati glazbu. Naravno da se njegov - "wall of sounds" danas može činiti zastarjelim jer je suvremena produkcija sasvim suprotna od njegovih ideja. On je koristio velik broj glazbenika i velike studije za snimanje glazbe kako bi stvorio slojevite aranžmane dok se danas albumi snimaju kod kuće i bazirani su na artificijelnim zvukovima. No, baš zato je zanimljiv jer pokazuje da možda i nepravedno zanemarujemo ljepotu aranžiranja pravih instrumenata koji nužno uključuju ekspresivnost ljudi koji su ih odsvirali.
Isaac Hayes - "Live at the Sahara Tahoe" (1972.)
Premda ovaj koncertni album nema povijesni značaj poput Hayesovih drugih albuma poput - "Hot Buttered Soul" ili - "Shaft", radi se o prvom susretu s prog-soulom Isaaca Hayesa. Dvostruki live album, snimljen 1972. u Sahara Hotel & Casino u Nevadi sjajan je uvid u Hayesa na vrhuncu kreativnosti i slave. Ovdje je prisutno sve u čemu je Hayes dobar: vrhunske orkestracije, odlične vokalne izvedbe, sviranje klavira, električnih orgulja, vibrafona i saksofona. Čak se hvaća i dirigentske palice u jednom trenutku. Podloga za sve to su hayesovske obrade drugih autora (Bill Withers, Carole King, B.B.King, T-Bone Walker, Burt Bacharach, pa čak i The Doors), kojima svaku od tih pjesama učini potpuno svojom i postaje problematično nakon toga uživati u originalnim verzijama. Pokoja autorska stvar tu je da se ne bi zaboravilo da je, uz sve, Hayes i odličan autor. Da se ovaj album sastoji samo od 17-minutne verzije - "Ain't No Sunshine", bio bi vrijedan slušanja i divljenja. I uživanja u bubnjevima legende Memphisa i soula, Willie Halla.
Santana - "Caravanserai" (1972.)
Također iz 1972., ovaj album vjerojatno je posljednji kada je Santana još uvijek prvenstveno bilo ime benda, a ne jednog čovjeka. Premda je već došlo do bendovskih promjena, okosnica s prethodnog albuma - "Santana III" još je uvijek tu: Gregg Rolie na klavijaturama, Mike Shrieve na bubnjevima, te Neal Schon i Carlos Santana na gitarama. Album je prva i najuspjelija verzija jazz-fusiona u izvedbi Santane. Nema pop-pjesama, samo (polu)-instrumentali koji se prelijevaju jedan u drugog. Vrlo topao, slojevit i naprosto lijep album, s kreativnošću koja izvire iz svakog tona. Bendovskom osjećaju doprinosi što se svakom instrumentu pridavala velika pozornost, u smislu slaganja dionica i komplementiranja ostalih instrumenata. Svaki udarac na bubnjevima je na mjestu, bas dionice su pjesma za sebe, klavijature iskaču i povlače se na uzbudljive načine. Bendovskom osjećaju doprinosi to što su Schon i Santana danima slagali dionice i zvuk, te vlastite stilove sviranja toliko približili jedan drugome da više nije jasno tko svira što. S ciljem da, na kraju, to bude i nebitno. Bitno je što se svira, a ne tko svira. Po uzoru na taj princip i mi slažemo gitarske dionice.
John Scofield - "EnRoute: John Scofield Trio LIVE" (2004.)
Ipak još jedan jazz live album. Izdan 2004. i snimljen u Blue Note Jazz Clubu u New Yorku, dokumentira uglavnom Scofieldove kompozicije i njegov trio u vrhunskoj formi. Osim samog Scofielda, trio čine Steve Swallow na basu i Bill Stewart na bubnjevima. Izdvajamo ovaj album zato što je (osim što je sjajan), bio prvi susret s - "ozbiljnim" jazzom i odskočna daska za navikavanje uha na mnoge, do tada nepoznate, intervale, akorde i zvukove općenito. Ulaznica nakon koje se otvorilo carstvo melodija koje se nalazi u jazzu. Scofielda volimo nazivati gitarističkim trollom i gitarističkom verzijom Theloniousa Monka. Instantno prepoznatljivog zvuka i stila sviranja, na prvu zvuči nespretno, kao da će se raspasti svaki tren, disonantno. Na drugu zvuči isto tako. Na treću zvuči kao ono što i jest: majstor muzičkog prostora i vremena, povlačenja i otpuštanja intenziteta, sjajnih melodija i dječje zaigranosti zbog koje nije u stanju igrati na sigurno. Neprestano iznenađuje slušatelja onime što odsvira, a nerijetko i sebe. Prekrasan zvuk bubnjeva i činela Billa Stewarta, njegovo melodično i istovremeno energično sviranje ganja Scofielda na još veće rizike. Stabilni bas Stevea Swallowa sve ih drži na okupu. Zajedno pružaju vrhunsko muzičko i akustičko iskustvo.
