Review
Da ne govoreći ni o čemu posebnom možete zapravo štošta reći, pokazao nam je odavno legendarni "Seinfeld", ali i prije njega, u književnosti, cijeli niz velikana, od Carvera unatrag. Ne donoseći ni u kojem pogledu nešto posebno novo, pa ni konkretnu temu ili stav, mlada Courtney Barnett svojim dugosvirajućim debijem postiže sličan pothvat, posve neopterećena formom, kao ni percepcijom. "Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit" nosi naslov koji tako uopće ne stoji kao kakva dovitljiva, samodostatna sklepotina, već uistinu rezimira sadržinu što iza njega stoji. Da, ova dvadesetšestogodišnja Australka voli razmišljati naglas, u stihovima zavijenim gitarom; pa i kad konkretno ne razmišlja, ima što za reći i o tome.
A Courtney je uistinu radišno, pritom i talentirano biće. Odradivši "pripravnički" staž u melburnškim nezavisnim bendovima Rapid Transit i Immigrant Union, vrlo je brzo, sa svojih 24 godine i posuđenim novcem pokrenula vlastitu etiketu Milk! Records, snimivši dva EP-ja koja će potom objediniti u hvaljenom izdanju "The Double EP: A Sea of Split Peas" (najtoplija preporuka!). No, već je tada imala u pripremi i vidu pravi album, koji je nastao gotovo u dahu: "Sometimes I Sit and Think..." doima se istovremeno kao sklepan složenac i kao pažljivo poslaganim teksturama građeno djelo. Courtney je pjesme uistinu gotovo u zadnji trenutak predstavila bendu, a snimanje je obavljeno u nekih tjedan dana, zabilježivši tu svježinu i lakoću stvaranja, neprokuhani, meandrični entuzijazam.
Ne toliko pjevajući, koliko... govoreći? nabrajajući? uzvikujući? – ma sve u svom postotku – Courtney donosi ne samo sjajnu kombinaciju indie-estetika proteklih dekada, već i pravi mali uragan svježine kakvog nerijetki hipsteri i "eksperimentatori" tek sanjaju u svojim mokrim snovima. A ova djevojka to obavlja kao da je odlučila baš tu negdje blizu vas malo zastati i sa svojom ekipom opaliti mali repertoar upravo izvučen iz rukava. Pjevajući, dakle – da, dobro, ne samo pjevajući – o zurenju u strop, o tome je li potrebno pokositi travu, o zdravoj prehrani i sitnicama koje idu uz to, o sanjarenju na krovu, o origamijima od novčanica... I da ne nabrajam pjesmu po pjesmu, odnosno, (ne)priču po (ne)priču. Svjedočeći kako pjevati (da, da, i sve ono drugo) pametno, a ne prodavati se kao intelektualac, kako biti emotivac, a ne razbacivati se emocijama, biti jasan, a ostaviti mnogo toga za nadopunu, biti suvremen, a besramno grabiti u tradiciju, optočiti se tradicijom, a ne podvaljivati intertekstualnost... Da, biti jednostavan i biti vlasnik glazbenog remek-djela.
"Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit" sa svojim nepretenciozno pretencioznim (a može i obrnuto, nikog tu zapravo nije briga) naslovom i savršeno logičnom koliko i slučajnom črčkarijom na naslovnici, s poplavom riječi što kao da love jedna drugu iz pjesme u pjesmu i s glazbenom pratnjom što ih drži na okupu u usput definiranoj cjelini, jest, vjerovali ili ne, baš to – pravo malo remek-djelo, malo samo zato što mu potpisnica nema apetita za imalo veće ili šire razmjere. Uostalom, sve svoje male priče uspjela je uvaljati u opičenu verziju bluesa ("Small Poppies"), kotrljajući indie-rock ("Nobody Really Cares If You Don't Go to the Party", "Debbie Downer"), slatki folk što gotovo uvjerljivo bježi od te etikete ("Depreston"), gitarski vrtlog na tragu psihodelije ("Kim's Caravan") i sve ono što uvodni dvojac "Elevator Operator" / "Pedestrian at Best" jest, a čije bi nas nabrajanje odnijelo u neočekivana i široka nabrajanja. Uspjela je kantautorsku poziciju preobraziti u full-band-raspašoj a da ni na trenutak ne zazvuči kao da nastupa svisoka. Njezin izraženi australski naglasak pritom je i iskaz pripadnosti i jezik za sebe, donoseći bujicama (pre)običnih rečenica – u kontekstima toliko običnim da su krajnje neobični – dodatni sloj sugestivnosti i dobrodošlu nijansu boje.
I mnogo je hvale, gdje god povirili, toliko da sam bio sumnjičav. Ali zato sad mogu poručiti: ne budite sumnjičavi i vi – ova mušičava zbirka poetskih crtica u indie-rock ambalaži jedno je od najboljih ostvarenja dosad izašlih u tekućoj godini, a pritom računam na sve hemisfere, vremenske zone, jezike i etikete. Ako zbog ičega, onda bar zato što napokon netko zvuči i cool i pametno i svježe, a da ničim za to ne maše, ne podvaljuje filozofiju ni prodaje "ludost" u službi marketinga.
Toni Matošin
