Review
Pitanje iz naslova novog, ovoga puta konceptualnog live albuma/performansa Sare Renar nameće se kako samoj autorici, tako i s njezinih usana svakom slušatelju i putniku namirniku, još od prethodnog joj albuma, izrazito hvaljene, ni godinu i pol stare "Tišine"... i bilo je nečeg što me žuljalo u cijeloj toj riječima nerasipnoj priči. Bila je to zebnja da mi netko možda prodaje maglu, da su pitanja možda zapela u loopu zbog nedostatka pravog, prokrvljenog sadržaja a ne zbog uistinu ozbiljnog pogleda u zrcalo koje u kreativnom zanosu nije puki odraz već pogled u vlastiti bezdan koji ti uzvraća pogled. Gdje povlačiš crtu? kao pitanje djelovalo je u kontekstu albuma "Tišina" kao artistička poza koliko i gola iskrenost; EP "Jesen" svojedobno sam nahvalio kao možda nitko drugi, proglasivši ga i hrvatskim glazbenim izdanjem godine, dok sam "Tišinu", koju su mnogi proglasili albumom svoje godine, zadržao na blagoj distanci, avansno zabrinut za ono što slijedi. A baš na krilima ovog Sari očito važnog pitanja to nešto je već uslijedilo... i opet me ostavilo na distanci, sada možda i većoj nego ranije.
"Gdje povlačiš crtu?" je performans, glazbeno-scenski događaj, hibridni album, kako ga se opisuje po medijima. Glazbeni film bez filmske vrpce, konceptualni present tense jednog izuzetno talentiranog mladog bića. Samo, kada dođemo na područje konceptualnog, na teren performansa i namjernog opiranja srednjostrujaškim matricama, teren je izrazito sklizak. Meni osobno čak jako dvojben zbog usađene mi rezerve prema konceptualnoj umjetnosti uslijed njezina prečesta forsiranja poruke zamotane u artizam samim time većim ili manjim dijelom lišen ljepote koja stoji ili bi trebala stati u samoj kičmi umjetnosti kao čovjekova poziva i izražaja. Zato je vijest o jednom ovakvom albumu nakon jednog... pa, onakvog albuma izazvalo novu zebnju, svojevrsni déjà vu.
Intimna drama u tri točke, odigrana uz škrto bogatu, mahom repetitivnu glazbenu potporu Zdeslava Klarića na klavijaturama, Konrada Mulvaja s elektroničkim pomagalima i perkusijama i Vedrana Peternela na basu i "čudnim zvukovima", sve skupa na tragu receptura koje je prezentirala na prethodnim studijskim uratcima, te uz pomoć kolege iz underground ansambla Moskau, Ivana Laića, i glumice Dore Lipovčan, nije nasljednik prethodnog albuma, bar ne u klasičnom smislu. "Gdje povlačiš crtu?" iskorak je kojeg je Sara Renar bila dužna sebi, bar kao posljedica toliko ponovljenog pitanja koje je za nju, kako kaže, "pitanje granica... pitanje limita". Problem je što uglavnom djeluje zarobljena u tom pitanju, ne bez hrabrosti da otrgne komad odgovora, ali možda bez konkretnog kreativnog skoka. Da, u zaključnom segmentu (jer, teško je ovo nazivati pjesmama, bar u klasičnom smislu), koji uzima polovicu minutaže i suvereno "krade" naslov, autorica ogoljuje svoj odnos prema samoj sebi kao i prema umjetnosti, na vrlo – bar za prvih nekoliko slušanja – zanimljiv način izbacujući svoju biografiju i plan djelovanja na zamagljenu površinu u obliku kolaža, ali kao da je sve to izvedeno mrvicu prekasno, možda i pozerski (što je dojam kojeg sam stekao nakon više slušanja i za kojeg mi je čak žao što je takav kakav jest), nakalemljeno na poluideju, polualbum, poluprojekt.
Dostupan kao vinil i kao digitalno izdanje, "Gdje povlačiš crtu?" prije svega je produbio neke zadrške koje sam imao prema inače vrlo (vrlo) dobrom albumu "Tišina". Dozira li to Sara Renar širu sliku koja će se tek rasplesti ili dobivamo reinterpretacije jednog te istog koncepta, statira li u pametno oblikovanom međuprostoru bez posve jasne i opipljive ideje i sadržaja ili jednostavno iskreno ispaljuje svoje note i pitanja, repeticije i (samo)motivacijske parole u hermetičnom jeziku, dileme su koje me za ovu epizodu ostavljaju na neodlučnoj srednjoj ocjeni. Ovo je zanimljivo (koliko god to često bio eufemizam za nešto što nam se načelno ne sviđa, ali nas je strah reći) i poticajno, ali u svojim dosezima nedostatno. Mogu se samo nadati da će uskoro moje zebnje i manjak povjerenja biti otpuhane nekim novim uraganom, jer sigurno je samo da je Sara Renar tu da stvara. Glazbu i sve što oko nje može izgraditi a da bar sliči na note. To je sasvim dovoljno snažna garancija za pomicanja crte. Unedogled i natrag. Naprijed.
Toni Matošin
« Tišina 
