Review
A gotovo su mi promakli, kako to obično biva u pričama o velikima. Ignorirao sam ih na listama albuma kojih nikako da se tko uhvati, namjerno, misleći kako mi ne treba još jedan britanski miljenik i kako mi idu na živce svi ti britanski novinarski prvoborci što pošto-poto moraju štancati neke nove glazbene heroje, uglavnom klonove onih prethodnih. Ignorirao sam ih ustrajno, često u korist apsolutnih mediokriteta, čak i kad su počeli svitati na raznoraznim godišnjim listama. I kad sam pomislio da bi iza križanja riječi Glasgow i Las Vegas moglo biti nešto mnogo više od novih brit-razvaljivača, kad sam već počeo žaliti što ih nisam zgrabio kako se pravo blago grabi, osvanuli su u e-mailu među novom masom mediokriteta. I evo ih sad u mojim zvučnicima kojima već danima suvereno vladaju. Da, Glasvegas su istinsko glazbeno blago i teško da ćete naći bolji album snimljen u 2008. (kritičarski miljenici Kings Of Leon klasama su ispod ovoga, svakim slovom odgovorno tvrdim!).
Prvo me zadesio omot albuma – mračne slikarije bajkovita ugođaja s izvatcima iz pjesama (srećom, na tri predzadnje stranice posloženi su cjeloviti tekstovi pjesama) koji odaju slojevite, introvertne tematike (mada, čitane cjelovito, postaje očito da su Glasvegas orjentirani i prilično socijalno) – i već sam bio usisan u... štogod me očekivalo iz zvučnika. Pomeli su me odmah, na prvu, potresnu, jezivo prekrasnu "Flowers & Football Tops" s najljepšim distorzijama zadnjih ohoho godina. Očajavanje zbog gubitka sina u nogometnom navijačkom ludilu preuzeto je iz stvarnih događaja, a ovdje se čini tako opipljivim, proživljenim da razoružava, osobito kad pred kraj pjesme krene prepjev standarda "You are My Sunshine", oporo, usporeno, uz mračne gitarske teksture koje se naprosto sliju u drugu pjesmu, prvi singl skinut s albuma, "Geraldine". Pumpajuća melodija kao krojena za hit skriva dirljivu pjesmu spjevanu iz pozicije socijalnog radnika koji se obraća onome tko ga treba, da ga njegove riječi sigurno dovedu doma kad se izgubi u najcrnjem mraku. Tekstovi pjevača i autora Jamesa Allana otkrivaju definitivno jak autorski potencijal, što je možda baš najočitije upravo u ovoj pjesmi, koja bi u malo manje spretnim rukama bila ljigava patetika.
Album kakvog otvara takav trojac kao što su "Flowers & Football Tops" – "Geraldine" – " It's My Own Cheating Heart that Makes Me Cry" ima najvišu ocjenu čak i da je ostatak albuma puko nadodavanje minutaže. Glazba Glasvegasa se na prvo slušanje čini gotovo jednoličnom, pa čak pjesme poprilično nalikuju jedna drugoj, no to nije odmoglo Björk da napravi čuda, pa sigurno ni ovom kvartetu iz Glasgowa sa svojim potresnim pričama ovijenim sjajnom glazbom koja se podjednako oslanja na Briana Wilsona, Phila Spectora, My Bloody Valentine i The Jesus and Mary Chain. Pjesme se kotrljaju jedna u drugu kao moćna, zvučno bogata i složena simfonija, a Allanov vokal provlači se kroz glazbene slojeve u emotivnim vapajima, s izraženim škotskim akcentom kao simpatičnim trademarkom. U sličnom, pumpajućem, gotovo gitarski pompoznom ritmu u najboljoj tradiciji Manic Street Preachers iz "Everything Must Go" faze, album nastavlja svoju priču sve do zadnje tri pjesme, dakle, zaključno sa singlom koji je najavio album, još jednom uznemirujućom dramom "Daddy's Gone". "Stabbed" je mumljajući recital – ne i manje dramatičan – na pozadini Beethovenove Mjesečeve sonate, a u sličnom je tonu i završna, zlokobna "Ice Cream Van".
No, da pretjerano ne seciram album pjesmu po pjesmu, cjelina je ono što me na kraju svakog slušanja "Glasvegasa" ostavlja bez daha. Time se opet vraćam na već spomenut dojam o složenoj simfoniji, s tim da to nikako ne znači da album nema i pojedinačnih dragulja, kakve sam posebno naveo u prethodnim pasusima. Glasvegaške retro kombinacije s podebljanim gitarskim pozadinama nisu nikakvo revolucionarno otkriće ni dosad neviđena kombinacija, ali ovdje funkcionira besprijekorno, a što je najbitnije, sve pjesme zvuče baš kao da su emotivno iscrpile svoje autore i izvođače, naravno, u najpozitivnijem mogućem smislu. Ono što je još pritom zanimljivo je to da su bubnjarske palice u ženskim rukama, što se itekako i osjeti. Pritom ne govorim u kontekstu žena-za-volanom priča, već mi se čini da je upravo ta ženska ruka na tako agresivnom instrumentu dala čarobnom zvuku posebnu, baš onu pravu, nadopunjujuću dimenziju.
Glasvegas su bend iz Glasgowa, koji su svom rodnom gradu pridodali asocijaciju na Las Vegas i tako sebi dali ime. Ta je ideja tim smislenija što im i izričaj zvuči baš kao da je jednom nogom na Otoku, a drugom na američkom kontinentu. Dakle, sve u svemu, u pitanju je nešto mnogo kompleksnije i više od nastavka nekakve jake britpop tradicije na razvalinama raznoraznih, uglavnom ispuhanih Oasisa, Blurova i sličnih. Ako ne griješim, čeka nas još mnoštvo zvučnih čarolija iz ove male glazgovske tvornice zvukova/emocija.
Toni Matošin
